Dan kao i svaki drugi, išla sam raditi priču o Aeroklubu Mostar, a završila sam u zrakoplovu na letu iznad Mostara. Posjetili smo Aeroklub, zanimalo nas je kako radi, s kojim se poteškoćama i problemima susreće te razgovarali o budućim planovima...
Strast prema visinama
Nakon dolaska u Međunarodnu zračnu luku Mostar susrela sam se s članovima i ravnateljem ovog kluba. Sljedeće što je bilo je puni gas, priprema, provjera, gorivo, pritisak, instrumenti... i dok su Jurica, Ivan i Boris provjeravali zrakoplov prije leta, hodala sam pomalo nestrpljivo i izgubljeno i tada mi Jurica rekao kroz smijeh: “Nemoj misliti da je ovo pokvareno”, pokazujući rukom na sportski zrakoplov Subaru FA 200, “ovo je samo redovita provjera prije leta”. Ovaj zrakoplov ima četiri sjedala, za pilota i tri putnika. Objašnjavali su mi dijelove zrakoplova, što je sve potrebno provjeriti, način na koji se pripremaju prije polijetanja, ali i iskustva svojih prvih letova. Kroz razgovor su me pitali je li me strah, na što sam rekla da nije. Prije samog polijetanja kazali su mi kako otvaram sezonu letenja i kako je ovo prvi let ove godine. Sjeli smo i obavili posljednje pripreme i provjere. U jednom trenutku samo sam čula kad su rekli: “Odlijepili smo”, pogledala sam prema dolje i shvatila da više ne stojimo čvrsto s obje noge na zemlji, a udaljavanje od tla bilo je sve vidljivije. Kako se nisam baš mogla snaći iznad kojeg dijela Mostara se nalazimo, dok su Ivan i Boris sjedili na prednjim sjedalima i upravljali zrakoplovom, Jurica mi je objašnjavao gdje smo i iznad kojeg dijela grada. Iz ptičje perspektive Mostar je izgledao znatno drugačije. Sve strane su se “stopile”, nije to bio grad u kojem rijeka Neretva stoljećima dijeli kulture i religije, suprotnosti su nestale, zapad i istok, sjever i jug bili su ujedinjeni.
Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...