Ljubuški s pravom možemo nazvati hercegovačkom oazom. Svojim prirodnim potencijalima ruši sve stereotipe o Hercegovini kao zemlji krša i kamena, a svojom ljepotom obično iznenađuje posjetitelje. Ljubuški je kraj sunca, plodnih polja, prekrasnih rijeka i vodopada te bogate kulturne i povijesne baštine. To je grad utemeljitelja Hercegovine hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegove žene Ljubuše. Grad rimskih legionara i patricija koji u prvim stoljećima tu sagradiše vojni tabor Bigeste i uživaše na raskošnim imanjima uz rijeku Trebižat. To je mjesto bogate povijesti i kulture, o čemu svjedoči i Humačka ploča iz 12. stoljeća, jedan od najstarijih spomenika hrvatske pismenosti. Tu se nalazi i najstariji muzej u Bosni i Hercegovini koji utemeljiše franjevci na Humcu 1884. To je kraj svetog Ante kojem se stoljećima utječu vjernici iz cijele Hercegovine hodočasteći u njegovo svetište na Humcu, najveće bosanskohercegovačko svetište tog padovanskog sveca.
Prednosti i ljepote Ljubuškog
Ljubuški je najsunčaniji grad u Bosni i Hercegovini sa svojih 2300 sunčanih sati godišnje. To je tipičan Mediteran s okusom grožđa, smokava, šipaka, trešanja i povrća te mirisima duhana, smilja i drugog ljekovitog bilja... Izniman zemljopisni položaj, kvaliteta zemlje te ugodna klima taj su kraj pretvorili u najatraktivnije poljoprivredno područje u državi, posebice za proizvodnju ranog voća i povrća te kvalitetnih vina. A vinogradarstvo je u tom kraju bilo razvijeno još prije Krista.
Ugodnu klimu svojom snagom oplemenjuje troimena rijeka Tihaljina - Mlade - Trebižat koja protječe duž pitomog ljubuškog kraja, napajajući njegova polja. Ljubitelji agroturizma tako tu mogu doći na svoje i uživati ne samo u nepreglednim plantažama lubenica, vinogradima ili posljednjim nasadima hercegovačkoga duhana, po kojemu je taj kraj nekada bio nadaleko poznat, već i kušati tradicionalne gastronomske specijalitete koji uključuju riblje delicije na kojima zavide i primorski gradovi.
Ljubuški je gospodarsko, političko, kulturno i vjersko središte već stoljećima. Nisu ga samo Rimljani izabrali za boravište svojih legija već su ga i turski osvajači proglasili sjedištem kadije, a austrougarske vlasti sjedištem kotara. To je kraj zanimljive povijesti i bogate tradicije, ali i iznimne sadašnjosti. Zahvaljujući svom zemljopisnom položaju uz granicu s Dalmacijom i susjedno Međugorje, Ljubuški se danas razvija u jedno od vodećih gospodarskih i turističkih središta ovoga dijela Bosne i Hercegovine. Smješten je u, po mnogima, jednom od najljepših dijelova Hercegovine, u njezinu jugozapadnom dijelu, na iznimno značajnom prometnom čvorištu. Upravo se tu susreću autocesta Zagreb - Split na svome putu prema Pločama i Dubrovniku te koridor 5Vc koji povezuje Ploče sa Sarajevom, Osijekom i Budimpeštom. Netko bi mogao reći - tako dostupan i tako lijep! Uistinu, kao stvoren za život, uživanje, ali i upoznavanje prošlosti...
Općina Ljubuški proteže se na oko 240 četvornih kilometara, a naseljava je oko 30 tisuća stanovnika. Ljubuški, koji je svoje obrise počeo dobivati još u srednjem vijeku, smješten je uz rub Ljubuškoga polja uz rijeku Trebižat, a podno brda Buturovice na kojoj je herceg Stjepan sagradio svoju tvrđavu. Danas je to moderan grad s ostacima austrougarske arhitekture te više od stotinu ulica, šest trgova i dva gradska parka. Oko grada Ljubuškog razbacano je desetak naselja, od kojih svako ima svoju posebnu priču i prepoznatljivost. Između njih se nižu polja (Ljubuško, Vitinsko, Veljačko, Rastok i Beriš), vinogradi, brežuljci, kameni putovi i ceste. Lijepi krajobrazi, prekrivenim niskim mediteranskim raslinjem, dračom, jasenom, grabom, hrastom i smrekom u svako godišnje doba plijene pozornost svojim bojama.
Ovdje se još uvijek mogu pronaći autentična hercegovačka sela koja najbolje dočaravaju tradicionalni način života. Šetnjom kroz ljubuška naselja osjetit ćete duh i snagu stanovnika ovoga kraja, koji je svijetu darovao mnogobrojne uglednike na svim područjima ljudskog stvaralaštva. Jedan od začetnika pismenosti, pisac hrvatske gramatike još u 18. stoljeću bio je fra Lovro Šitović Ljubušak, musliman koji je prešao na katoličku vjeru. Jedan od najvećih hercegovačkih revolucionara u borbi protiv turskog okupatora u 19. stoljeću bio je don Ivan Musić. Ovaj kraj je dao i slugu Božjega Petra Barbarića, mladog isusovca koji je umro na glasu svetosti u Travniku 1897., a koji bi mogao postati prvi hercegovački blaženik. Ljubuški je dao i mnogobrojne političke dužnosnike tijekom povijesti, od kojih su neki zauzimali i najveće državne dužnosti u Sarajevu i Zagrebu. To je i grad vrsnih sportaša, o čemu, među ostalim, svjedoče i uspjesi Rukometnog kluba Izviđač koji se nalazi na vrhu europskih ljestvica te trofeji ljubuških boćara, karataša...
Na tako malom prostoru rijetko ćete gdje susresti toliko prirodnih ljepota i raznolikosti. Rijeka Trebižat u svome toku na području općine Ljubuški tvori dva veličanstvena kraška vodopada - Kravicu i Koćušu, koji svojom iznimnom ljepotom oduzimaju dah. Sedreni slapovi na Trebižatu jedinstveni su prirodni fenomen i ljepotom se mogu usporediti jedino s onima na Krki kraj Šibenika i Plivi u Jajcu. Kravica se nalazi šest kilometara nizvodno od gradske jezgre Ljubuškoga, gdje rijeka napušta Ljubuško polje. Voda se obrušava niz 28 metara visoku i 150 metara široku sedrenu kaskadu, gradeći impresivan vodeni amfiteatar, ispunjen milijunima blještavih i pjenušavih kapljica, uz zaglušujuću vodenu huku. U podnožju slapova, gdje se Trebižat smiruje, u ljetnim mjesecima mnogobrojni kupači i izletnici traže ugodno osvježenje... Uz vodopad Koćuša, koji u Veljacima također tvori prekrasan vodeni sag, rijeka Trebižat ima još nekoliko predivnih sedrenih kaskada - u Klobuku, Čeveljuši, Božjaku i Stugama. Bogatstvo vodom, veliki obalni pojas pogodan za kupanje, odmor, rekreaciju i ugostiteljsku ponudu, pretvorili su ove prostore u iznimnu ljetnu turističku destinaciju.
Bistre vode Trebižata, tekući kroz polja i stvarajući sedrene barijere u prštavoj zavjesi slapova, privlačno su odredište i mnogobrojnim avanturistima koji se u potrazi za ljepotom, divljinom i iskonom prirode, satima kanuima spuštaju niz pjenušave slapove i bukove, plovnom trasom dužom od 13 kilometara.
O čistoći podzemnih voda, koje susrećemo na pedesetak hladnih izvora diljem ljubuškog kraja, možda najbolje svjedoči nedavno otkriveno stanište endemske čovječje ribice u Vitini. Izvori ljubuških rječica Vrioštice (Vitina), Studenčice (Kajtazovina, Studenci) i Trebižata (Klokun u Klobuku) iznimne su turističke lokacije koje govore o snazi prirode i vodnom bogatstvu ovog kraja. Osim što kraškom području kroz koje protječu donose obilje vode i daju mu život, obiluju velikom biološkom raznolikošću s mnoštvom biljnih i životinjskih vrsta te jedinstvenim sedrenim barijerama u netaknutom krajoliku, što ih čini iznimnim prirodnim odredištem.
O suživotu ljudi i rijeka na tim prostorima možda najbolje svjedoče stare mlinice i stupe. Izgradiše ih žitelji za mljevenje žita te pranje i doradu debelih vunenih tkanina, takozvanih gunja, koristeći prirodni pad i snagu vode. Nekoliko starih mlinova na rijeci Trebižat i danas svojim radom oživljava uspomene na prošla vremena pružajući posjetiteljima vrhunsku atrakciju.
Povijesno doba
Utemeljitelj današnje Hercegovine herceg Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju, u XV. stoljeću odabrao je Ljubuški za svoju novu tvrđavu. Na temeljima stare ilirske obrambene utvrde, na brdu Buturovica iznad Ljubuškoga, podigao je utvrđeni grad sa žitnicom, vodospremnikom, zatvorom, zapovjedništvom i nastambama za vojsku. Ta tvrđava, koju su kasnije proširili Turci, a u XVII. stoljeću popravljali dubrovački majstori te koja je početkom XIX. stoljeća izgubila vojni značaj i počela propadati, danas je jedna od najvećih turističkih atrakcija Hercegovine. Legenda kaže kako je herceg Stjepan današnji grad Ljubuški počeo podizati u čast svoje druge supruge Firentinke koju je narod odmila prozvao Ljubuša, po čemu je navodno i dobio ime. Ako bi to bilo točno, onda bismo s pravom mogli reći da je Ljubuški grad rođen iz ljubavi... U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje u prvoj polovini petnaestog stoljeća pod nazivom Lubussa. Zna se da je tada imao i crkvu s trgom, koja se nalazila na mjestu današnje crkve svete Kate u središtu grada.
Pretpostavlja se da je ljubuški kraj, s obiljem vode, bogatstvom flore i faune bio nastanjen čak u pretpovijesno doba, o čemu također svjedoče mnogobrojni arheološki nalazi. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, odnosno njihovo pleme Delmata, od kojih su ostale mnogobrojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda. Povijest kaže kako su bili prilično ratoborni te su dugo odolijevali prodoru Rimljana, čije je sjedište bilo u susjednoj Naroni kraj Metkovića.
Da je Ljubuški bio itekako privlačan Rimljanima, vjerno svjedoče ostaci raskošnog vojnog kompleksa Bigeste u Ljubuškom, gdje su boravile rimske legije, posebice veterani, ali i činjenica da su se u tim krajevima zadržali punih pet stoljeća. U ljubuškom kraju su se razvijala rimska poljoprivredna imanja tzv. villae rusticae, gdje su proizvodili hranu, koristeći blagodati tog sunčanog kraja. Iz prvih stoljeća potječu i ostaci ranokršćanskih bazilika na nekoliko lokacija.
Inače, Hrvati su te krajeve naselili u VII. stoljeću, donijevši vlastiti jezik, zakone i običaje te postavši baštinici kršćanske vjere i nadmoćnog rimskog kulturnog nasljeđa. Najčuveniji spomenik hrvatske prisutnosti i kulture na tim prostorima je Humačka ploča iz XII. st. pisana starohrvatskom ćirilicom, tzv. bosančicom, pronađena na području Ljubuškoga. To je zapravo jedan od najstarijih spomenika na hrvatskom jeziku uopće. Ploču je moguće vidjeti, uz mnogobrojne predmete iz daleke antičke prošlosti, u Franjevačkom muzeju na Humcu. Muzej ima arheološku zbirku, numizmatičku zbirku, lapidarij, sakralnu zbirku i etnološki odjel. Suvremeno opremljen muzejski kompleks, sličan Dioklecijanovim podrumima u Splitu, sadrži eksponate od paleolitika (kamenog doba) do srednjega vijeka. Najbogatija zbirka predmeta je iz antičkog doba. To su dobro očuvane glinene posude, vrčevi, svjetiljke, vaze, novčići, nakit, alati i oružje pronađeni na području Hercegovine. A impozantni su i primjerci nadgrobnih spomenika iz rimskog razdoblja...
Uz muzejsku zbirku, u sklopu Franjevačkog samostana nalazi se i galerija sa stalnim postavom “Majka”. U njoj je izloženo više od stotinu kipova, slika i crteža poznatih hrvatskih majstora, od Meštrovića i Radauša do Jurkića i Račkoga. Inače, Franjevački samostan svetog Ante na Humcu, koji je podignut 1876., s pravom možemo smatrati duhovnim i kulturnim središtem tog kraja. O tome svjedoči i bogata knjižnica s više od 20 tisuća primjeraka, među kojima su i dobro očuvane stare knjige od 16. do 19. stoljeća, kao i grčko-rimski klasici, poput Homerove Odiseje iz 1533. i Ilijade iz 1537. te djela franjevačkih spisatelja i hrvatskih velikana pisane riječi.
O povijesti tog kraja svjedoče i mnogobrojni stećci koji su zabilježeni na čak 45 lokacija u ljubuškom kraju.
Ljubuški danas vješto spaja svoju prošlost i sadašnjost gradeći budućnost u kojoj će zasigurno krupnim koracima nastaviti snažan gospodarski i turistički razvoj, čuvajući bogatstvo tradicije i gotovo djevičansku prirodu.
Naviknut na otvorenost i multikulturalnost, koju je oduvijek smatrao svojim bogatstvom, ovaj kraj ostaje otvoren novom i drugačijem. Svoja vrata širom otvara i sve brojnijim investitorima i turistima koji, uz Međugorje, Mostar i dalmatinsku obalu, tu nalaze odmor za dušu i tijelo te istinske trenutke uživanja – u životu, prirodi, kulturi i gastronomiji.
Dio bogate tradicije ovog kraja oni mogu osjetiti i na mnogobrojnim manifestacijama.
Mnogi kažu kako su upravo u ljubuškom kraju doživjeli nezaboravne, gotovo mistične trenutke. Dio te ljepote postao je svjetski poznat zahvaljujući fotoobjektivu, uvijek rado viđenog ljubuškog gosta splitskog fotografa Ive Pervana, čije su fotografije Ljubuškoga i njegove čarobne svjetlosti obišle svijet na mnogobrojnim izložbama te u prigodnoj monografiji.