Dok mnogi u Bosni i Hercegovini traže način kako otići negdje u zemlje Europske unije te tamo pronaći posao i neki bolji i sigurniji život, ima i onih koji su sigurnost bogatih zemalja ipak mijenjali za život na rodnoj grudi.
Život na rodnoj grudi
Jedan od primjera su supružnici Denisa i Samir Mešan iz Bugojna koji su se, nakon višegodišnjeg boravka u inozemstvu, s dvoje djece, od kojih je kći danas studentica, a sin srednjoškolac, vratili u svoj grad i počeli se baviti pekarstvom, piše Večernji list BiH. Otvorili su, naime, vlastitu pekarnicu, koja je za kratko vrijeme stekla svoje redovite kupce i povjerenje mnogih stanovnika bugojanske općine. - U početku je bilo teško. Uložili smo novac, i bili svjesni rizika koji donosi ulazak u novi biznis. Srećom, nismo pogriješili u našoj procjeni. Ne može se čovjek preko noći obogatiti, ali se može solidno živjeti - kazala je za Fenu Denisa. Dodaje da nikada nije zažalila zbog odluke da se vrate u Bugojno i pokretanja posla kojim se trenutačno bave. U Norveškoj su na posao putovali svakog dana 80, odnosno 120 kilometara, trčali za poslom i obvezama i kad bi na kraju mjeseca poplaćali sve obveze i vidjeli što im je novca preostalo, a kakav život žive, odlučili su se vratiti u domovinu. - Naši ljudi misle da će im život na zapadu ispuniti sve snove, ali nije tako”, kazala je Denisa. Naglasila je da u pravljenju kruha i raznog slanog i slatkog peciva koriste isprobane recepture norveških pekara, s obzirom da su u toj zemlji živjeli od 2001. do 2013. - Suprug je tamo radio kao pekar, a određeno iskustvo je stekao i u bugojanskom “Mlinpeku” u kojem je, također, proveo izvjesno vrijeme. Nekako se sve posložilo i danas smo tu gdje jesmo, zadovoljni nakon tri godine rada - kazala je. Denisa je na kraju ispričala kako bi se cijela knjiga mogla napisati o njezinom dosadašnjem životu i putu koji je prešla s obitelji do adrese na kojoj danas živi. Kao 12-godišnja djevojčica je iz rodnog Vinca kod Jajca otišla u izbjeglištvo u Sloveniju, a kasnije i u Austriju. Tamo je pohađala osnovnu školu i onda se 1995. vratila u Bosnu, točnije u Zenicu. Tu je završila prvi razred gimnazije, da bi školovanje nastavila u Bugojnu. I dok se jedni vraćaju s već stečenim kapitalom i u BiH otvaraju tvrtke, ima i onih poput Franje Jakovljevića iz Rame koji se iz Njemačke vratio nakon svega mjesec i pol te je rekao: “Nikad više ne odlazim, ni da sam kruha gladan”. Dok mnogi njegovi vršnjaci gledaju kako se domoći bogatih zapadnih zemalja u potrazi za poslom, Franjo na Zahumu radi posao koji su radili i mnogi naši roditelji, bake i djedovi. Franjo na rumbočkoj planini čuva ovce. Točnije, stado od oko 320 ovaca. “Probao sam ja raditi i u Njemačkoj, ali nije to za mene, kratko da, ali dok se ti snađeš i još ako nemaš nekoga svoga da te uputi, gotov si. Bio sam mjesec i pol dana na radu tamo. Ali brate, više ne, nikada, ni da sam kruha gladan”. Na planini sa svoja dva brata, majkom i sestrom radi i živi mukotrpan život stočara. Na pitanje može li se od ovog posla živjeti, kaže: “Naravno da može, nije to lagan posao, ali recite mi koji jest? Ovdje si sam svoj gazda i ti određuješ sebi kada započinješ i kada završavaš s poslom”. Franjo je poslao poruku mladima: “Samo neka se ne boje posla, nikakva posla, neka rade i imat će sigurno. Ako nema drugoga izlaza nego otići, neka se pripaze, ali taj je kruh većini i tvrđi i gori od ovoga moga.”
Izbrali BiH
Jedan od povratnika u BiH je i Vinko Zovko, koji se u rodno Žepče vratio iz Italije i pokrenuo vinariju koja bi uskoro mogla biti najveća u regiji. “Povratak je ono o čemu mi svi ovdje ovisimo”, kazao je Zovko, koji je zbog posla 1984. godine otišao u Italiju, gdje danas ima tvrtku od 40-ak zaposlenih. Takav pogon za proizvodnju dijelova za postrojenja koja se koriste u prehrambenoj industriji i vinarijama 1998. osnovao je u Orahovici, naselju u kojem je rođen, gdje je zaposleno oko 30 radnika. Začetak vinogradarstva u Žepču Zovko ne naziva poslom, nego misijom. Zovko kaže da je u idućih 10-ak godina cilj da u vinogradarsku zadrugu bude umreženo 700 obitelji. Neki će kazati vraćaju se oni koji su zaradili novac i ovdje otvaraju tvrtke, ali Franjo je primjer da nije tako. Dok su jedni zadovoljni životom u nekoj dalekoj zemlji, nemali je broj onih koji su probali život zapada i shvatili da to nije ono što oni žele. Jasmina Bogućanin Sarvan i Džanin Sarvan, koji su dio zajedničkog života proveli u bogatoj Švedskoj, ipak su svoj “mir i slobodu”, nakon godinu dana potrage za idealnim mjestom za život, pronašli nadomak Dervente. Mir možete naći svugdje na planeti jer u suštini svi nosimo mir u sebi, on nije toliko uvjetovan okolinom, ali ono sto imamo mi na Balkanu, a najviše u Bosni, to je sloboda koju zapad ne posjeduje, život na zapadu je život u sustavu. Koliko god čovjek tamo boravio u prirodi, on ne može biti izvan sustava, a kod nas to može, kazala je Jasmina.