Kovački zanat spada u skupinu starih zanata, a ovom vrstom posla bavilo se mnogo ljudi. Teško da se prije 34-40 godina život jednog naselja mogao zamisliti bez ovih zanatlija. Ipak, kako godine prolaze, a tehnologija napreduje ogromnom brzinom, ovaj stari zanat, kao uostalom i mnogi drugi, polako izumire, piše Večernji list BiH.
Obiteljska tradicija
Još uvijek se zna naći poneki kovač, no to su uglavnom starije generacije ljudi koji su ovaj plemeniti zanat naslijedili od svojih starih. - Sve što kod mene vidite ručno je kovano, po obiteljskoj tradiciji. Svi moji bavili su se ovim zanatom, tako i ja. Ostala smo ustvari nas tri brata koji još uvijek živimo od ovoga posla. U Mostar sam došao još kao dijete, to je bilo 1969. godine, a moj otac 1948. godine, priča nam Salko Mangafić, jedan od rijetkih preostalih kovača koji sa suprugom Eminom prodaje svoje ručno rađene proizvode pored magistralne ceste M-17, na južnom izlazu iz Mostara, preko puta Trgovačkog centra FIS. Salko je rodom iz Gornjeg Vakufa, u Mostaru je već odavno, kaže da više voli ovdje živjeti nego u Bosni. Ali posla, kaže, nema. - Ma, da ti iskreno kažem, ovi stari zanati izumiru. Ovo je težak posao, mladež to ne želi raditi, a i zašto bi kad mnogo lakše mogu zaraditi. Prije je samo u Vakufu bilo 50 kovača, sad imaju dva, kaže Salko, a njegova supruga Emina nastavlja: - Mi nemamo djece, ali njegov mlađi brat ima dva sina. Jedan je otišao živjeti i raditi u Austriju, drugi piše pjesme, oni ne žele nastaviti ovu tradiciju. Težak posao, a zarade baš i nema. Prije nije bilo velikih trgovačkih centara i posao je bio dobar, sada ima svega na svakom koraku, a cijene su smanjene na minimum. I uzalud ja tebi dokazujem da je ovo moje pravo, istinsko i ručno rađeno, dakle kvalitetno, ti ćeš uzeti ono iz trgovačkog centra jer je jeftinije. A to što je ta roba nekvalitetna, tko te pita. Znaš što nam kažu? Kažu nam ma ne treba meni kvaliteta, treba mi nešto jeftino, da mogu i djeci kupiti ručak, kaže nam Emina.
Lijepo se radilo i živjelo
- Prije rata išao sam na sajmove po cijeloj bivšoj državi. Lijepo se od ovog posla moglo živjeti. Najčešće sam išao na sajmove u Hrvatsku. U Ston, Slano, Dubrovnik, Metković, Opuzen, Zavojane, Trilj... posla bilo k’o u priči. Za jedan dan znao sam prodati punog karavana i prikolicu peka, sada ne možeš za godinu dana prodati 50 komada, rezigniran je Salko. - Ne kukamo, nastavlja Emina, ali sada ovdje znamo stajati po pet dana da nitko ne svrati nešto kupiti. Pitaju nas kakva je bila sezona. Nikakva. I turisti, kad su bili, ni od njih nema neke zarade, jer ovakvih štandova ima i u gradu, u Blagaju, Sarajevu... Prema njihovim riječima, najčešći kupci su stariji ljudi, oni koji još od mladosti znaju što znači dobar alat, dobra peka, džezva... pa samim tim i cijene njihov trud. Na kraju, Emina i Salko nam kažu kako su svjesni da je ovaj zanat pri kraju, ali da je, usprkos napretku tehnologije i sveopće užurbanosti, ipak šteta što je tako. Stari zanati, kaže Salko, trebaju se cijeniti, baš kao i tradicija, koja nas puno toga uči.•