Mamić: Jako sam posvećen molitvi. Idem redovito na mise, na putu da postanem pravi vjernik

Zdravko Mamić, lice s tjeralice, bjegunac pred hrvatskim pravosuđem, u Međugorju uistinu ima status božanstva. Mnogi se slikaju s njim, mnogi ga pitaju, za pomoć, traže posao, traže liječnike, nude mu svoje igrače, pozivaju ga na druženja. Mamić ih uglavnom ne odbija, slika se sa svima koji to traže, piše Jutarnji list. 

- Nedostaje mi vreva Zagreba, ali ovdje napokon uživam u malim stvarima. Radim životnu inventuru - rekao je kasnije.

U razgovori za Jutarnji Mamić odgovara na sva pitanja, ali često leti s teme na temu, a gotovo uvijek se vraća na svoju pravnu situaciju. Dojam je da Mamić i dalje kontrolira hrvatski nogomet, a posebno situaciju u Dinamu. On tvrdi da samo savjetuje. Ponosan je na reprezentaciju, ali jasno pokazuje da ga smeta što mu nitko nije odao zahvalu za taj velebni uspjeh, dok su neki drugi dobili sve zasluge. Uvjeren je da se protiv njega vodi montirani politički proces i tvrdi da mu se prijeti.

- Prijeti mi jedan dio hrvatskog podzemlja koji želi preuzeti nogomet i prijete mi suspektne grupacije, paravojne i parapolicijske, koje se pojavljuju u ovakvim situacijama i koje žele iskoristiti moju situaciju. Bilo da me žele reketariti, bilo da me pokušaju oteti i ucjenjivati moju obitelj za otkupnu cijenu ili bi me, u suradnji s dijelovima državnog represivnog aparata, rado vidjeli u pritvoru. O tome imam direktne informacije i o tome informacije imaju i hrvatske službe koje znaju o kome se točno radi, imenom i prezimenom, tvrdi Mamić. 

- Rekao sam vam sve osim imena. Imena znaju MUP i SOA, nemojte tražiti da idem protiv svih zastava i da se ugrožavam više nego što sam sada ugrožen! Jer ovi ljudi znaju točno znaju o kome pričam. S tim ljudima imao sam konkretne razgovore, o čemu da vam još pričam? Pa pustite više te stvari! Ako sam sudjelovao u tim razgovorima, ako mi se to govorilo u lice, mojim članovima obitelji, ako sam dobivao poruke preko posrednika... Što hoćete više? Između ostalog, to ima i veze s onim pokušajem atentata na mene, navodi dalje Mamić. 

- Radi se o interesima, o kontroli nad nogometom u cjelini i svim poslovima koji su vezani za nogomet. To je pokušaj stavljanja pod kontrolu HNS-a, ali i Dinama i Hajduka kao vodećih nogometnih klubova. Eto vam!, naglašava dalje. 

Komentirajući uspjeh reprezentacije RH u Rusiji, kaže kako njegovoj sreći nije bilo kraja. 

- Bio sam sretan k’o prasac. To je kao da svoje dijete gledate kako raste, kako završava škole i postiže najveće rezultate. Nema nikakve dvojbe da sam ja s mnoštvom volontera i sa Zorislavom Srebrićem, koji 60 godina gine za reprezentaciju, najzaslužniji za ovaj uspjeh. Bila je predivna atmosfera ovdje, šampanjci i vina su u potocima išli, bilo je i pjesme. No isto tako bio sam na momente tužan. Bio sam tužan jer, bez lažne skromnosti, pridonio sam tom rezultatu i veselju naroda, i nisam bio tamo na licu mjesta, gdje mi je bilo mjesto. A tamo su bili svi oni koji su rušili reprezentaciju, Dinamo i mene osobno. Ipak prevladala je sreća u odnosu na tugu, priča Mamić. Dodao je i kako ga nije nazvao niti jedan igrač. 

- Nisam želio nekome biti sredstvo da prlja atmosferu oko reprezentacije. I to je još jedan moj obol uspjehu reprezentacije. I zaista sam tužan. To su neviđene žrtve bile, životne drame. Modrića sam, recimo, upoznao kada je imao 14 godina, kada je bio izbjeglica. Njega i njegove roditelje prigrlio sam u Zagrebu, kada nitko nije znao što bi moglo biti. Vi dobro znate da je on prije toga bio u Hajduku, pa ga tamo nisu željeli. Primio sam ga jer me to molio pokojni Tomislav Bašić, doajen sportskog amaterizma. I Modriću sam dao stan od moje žene, da u njemu živi. No o tome nitko ne priča. U ovim biografijama koje sad pišu o Modriću ja kao da ne postojim. Kao da mene nije bilo, kao da nije bilo Dinama. A kod nas je bio devet godina. Devet!, priča Mamić. 

- Pitajte Lovrena. Dinamo ga je doveo kada je bio u statusu izbjeglice. Jedva su se prehranjivali, njegovi roditelji i dvojica sinova. Roditelji, koji su za mene istinski heroji, svaki dan su ih vozili u Zagreb iz Karlovca. Pa tu je i Ćorluka, koji je isto bio izbjeglica. Kovačića sam oteo Linzu iz Austrije. Vrsaljko je imao tešku situaciju u zaleđu Zadra. Sa svima njima ja sam se sreo kada sam bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj. Ne samo u nogometu, nego uopće. Prigrlio sam ih kao vlastitu djecu, navodi Mamić. 

- I sada kad ih gledam, meni je sve to fascinantno. Kako su oni splašeni, uplašeni. Siguran sam. Pa oni su čestiti ljudi, pošteni momci, jer da nisu, ne bi napravili velike karijere. Za to treba poštenje, karakter, odricanje. Meni je to nestvarno. Recimo, da sam ja na njihovom mjestu, ja bih jurišao protiv cijelog svijeta. Meni je nenormalno da Modrićevi roditelji ne sazovu press konferenciju i pred cijelim svijetom kažu: Sram vas bilo što radite mom djetetu, i što radite gospodinu Mamiću, pa mi smo bili u statusu izbjeglice, mi smo bili ti koji su u javnobilježničkom uredu u Sesvetama potpisivali ugovor o solemnizaciji! Oni dobro znaju što smo potpisali. To što će igrač ostvariti od svoje plaće i dijela transfera u sljedećem poslu, da će dio toga pripasti agenciji i meni kao investitoru. Ja sam u tom vremenu imao 100 igrača. A nitko ne pita gdje je onih 95 posto u koje sam uložio 10-ak milijuna maraka. To je biznis, kaže Mamić. 

Na upit kakav je život lica s tjeralice u Međugorju, Mamić kaže da su razlike dramatične. 

- U Zagrebu, kad bih i spavao, ja bih radio. Nisam imao vremena primjećivati sitne stvari. Ovdje ih primjećujem. Počeo sam praviti inventuru života, tko su mi prijatelji, a tko nisu. Preispitujem se o nekim potezima koje sam učinio. Jako sam posvećen molitvi. Idem redovito na mise, molim se više, i čini mi se da sam tek sad na putu da postanem vjernik u pravom smislu, priča Mamić za jutarnji. 

I u toj inventuri, što biste drugačije radili?

- Ja da se želim baviti politikom, postao bih premijer ili predsjednik države. No moj život je Dinamo. Kroz program HDZ-a vidio sam nešto dobro. Ja sam im financijski i logistički pomagao, a oni su ozbiljno sudjelovali u mom progonu. I to je ono što me razara, što bih promijenio, tvrdi Mamić. 

- Dalić je sa svojim dečkima tvorac ovog čuda i on zaslužuje sve benefite. Sve. On je neviđeno komunicirao s javnošću, s navijačima. I upravo zato ja ne mogu vjerovati da je napravio jedan loš potez. Fali rečenica: zahvaljujem ljudima koji su mi pružili priliku da s ovim igračima iskažem svoj trenerski potencijal, i da razveselimo ovaj hrvatski narod. Jer to je njemu omogućio Šuker i Izvršni odbor. To je tako i nikako drugačije. On koji je ujedinio Hrvatsku, on je svojim istupom bacio bombu pod vlastitu organizaciju. Volim Dalića, poštujem Dalića, ali moram reći istinu, navodi Mamić. 

- Žao mi je što nisam bio u Livnu jer sam mu želio iskazati poštovanje, kao i poštovanje prema 50 tisuća navijača. Ali sam procijenio da bih tamo bio sigurnosno ugrožen i da bi zbog moje pojave ovu veličanstvenu manifestaciju neki onda proglasili prljavom i komentirali zašto sam ja tamo, koje su mi namjere i slično, tvrdi Mamić i dodaje da ga nisu zvali organizatori, ali jesu tisuće i tisuće drugih ljudi i njegovih prijatelja koji su bili tamo.

Na upit od čega živi u Međugorju, kqaže kako cijelu užu i širu obitelj financira Zoran Mamić.

- Ne znam kuda će me život odvesti. Živim od danas do sutra, ljudi me tu jako vole. Bilo je razgovora da se uključim u rad nekih klubova, no sada je sve na razini konzultacija. Odlazio sam na neke prijateljske utakmice, bio sam na nekim stadionima, ovdje imam status božanstva, navodi Mamić. 

- Ja sam najomiljeniji Hrvat koji postoji i ja to svaki dan doživljavam. Mene toliko ljudi voli i potpuno je pogrešna vaša percepcija. Da želim biti predsjednik ili premijer, ja bih to postao odmah. Da sam premijer, u sedam dana donesem pet mjera i u četiri godine pozlatim državu kao Švicarsku. Pa to nije nikakav problem. Koji potencijal leži u dijaspori! Mi moramo dijaspori reći da dođu u Hrvatsku i dati im koncesije na zemljište i smanjiti poreze. Ako to ne žele, reći im da rade u svojim matičnim državama, ali da svoje kompanije prebace u Hrvatske. Ali ne može tada biti 35 posto poreza na dobit, pa onda još 17 posto na isplatu dividende. Pa čekaj, kako je moguće da u Bačkoj Palanki imate tri puta niže poreze nego u susjednom Iloku koji je preko puta. I naravno da će ljudi tamo otvarati trgovine. Jer je jeftinije. I to radi cijeli svijet, a mi se pravimo pametni, istaknuo je između ostalog Mamić.