Medicinar iz BiH o radu u Njemačkoj: Ne očekujte mnogo na početku

Njemačko tržište rada je od 2016. godine pristupačnije za radnike iz BiH. Posrednici prilikom zapošljavanja obećavaju mnogo, ali teorija je jedno, a praksa nešto drugo. Na svojoj koži je to osjetio Ismir Muslić.

„Moja očekivanja nisu bila velika. Jednostavno sam želio raditi i zaraditi novac da prehranim obitelj. U BiH više nisam imao perspektivu”, ovim riječima Ismir Muslić iz Zenice u najkraćim crtama opisuje razloge zašto je prije godinu dana trbuhom za kruhom krenuo za Njemačku. 

Ismir je prva poslijeratna generacija koja je pohađala srednju medicinsku školu. Nakon srednje škole upisuje fakultet u Sarajevu kojeg, kako kaže, zbog obiteljskih problema napušta nakon dvije godine. Nakon toga stažira u bolnici jer je planirao bolje sutra u medicinskoj struci potražiti u Italiji, koja je tada „bila aktualna”.

Nakon neuspjelog odlaska u Italiju i nemogućnosti da radi u medicinskoj struci, sebe i obitlj je izdržavao radeći druge poslove. Prije dvije godine je ostao bez posla i jedina svijetla točka mu je bila odlazak u Njemačku kojoj je potrebno medicinsko osoblje, piše Deutsche Welle.

Probni rad pun patnje
Nakon što je upoznao posrednika za posao u Njemačkoj i njegova velika obećanja, Muslić dolazi na dva probna rada koja protiču, kako kaže: „neorganizirano i bez poštivanja dogovorenog”.

„U Münchenu i nije bilo tako loše, ali u Stuttgartu je bilo katastrofalno. U BiH nam je obećano jedno, ali je u stvarnosti sve bilo drugačije. Prvo su nas pitali kad počinjemo raditi. Morali smo im objasniti da ne možemo početi dok ne dobijemo vizu i radnu dozvolu jer ne dolazimo iz zemlje koja je članica EU. Tu sam vidio da nešto ne štima i da im je naš posrednik očito rekao da mi odmah možemo početi raditi. Dva dana smo radili u bolnici u dvije smjene. Iako nam je bio obećan smještaj, hrana i novac za prevoz, spavali smo na odjelu na kojem su i pacijenti, jeli smo ono što smo ponijeli od kuće i troškove sami snosili. Nakon dva dana smo zamoljeni da napustimo bolnicu.”, priča Muslić. 

Nakon što se vratio u BiH i potrošio i ono malo ušteđevine, Ismir se obraća drugom posredniku, bračnom paru iz BiH. Zahvaljujući njima, dolazi u jednu bolnicu u blizini Hamburga gdje se zapošljava na intenzivnoj njezi za plućne bolesnike.

„U Hamburgu sam se prvi put zaista susreo s njemačkom kulturom, ljudima, načinom rada i razmišljanja. Poslodavac je za sva moja pitanja imao konkretan odgovor, a za sve moje probleme imao je konkretno rješenje. Bar sam tako mislio”, kaže Muslić.

Lažna obećanja
Obećana plaća od 1.900 eura mjesečno (bruto), odnosno oko 1.300 eura (neto) Musliću je u početku bila dovoljna za život. Živio je u garsonjeri od 20 metara kvadratnih koju je mjesečno plaćao 430 eura. Pored mjesečne stanarine,  izdacima treba dodati troškove hrane, odjeće i naravno nešto uštedjeti i poslati obitelji u BiH. Kada je došlo vrijeme spajanja obitelji, čemu je Muslić težio od samog dolaska u Njemačku, nastaju problemi i obećanje posrednika u zapošljavanju u praksi izgleda sasvim drugačije. 

„Prvo što sam morao priložiti uz dokumentaciju potrebnu za spajanje obitelji je bio radni ugovor duži od šest mjeseci. Moj je trajao još četiri mjeseca i šefica mi ga nije željela produžiti jer tada još nisam imao potvrdu o poznavanju njemačkog jezika na razini B2, što mi posrednik u zapošljavanju uopće nije rekao. Rečeno je da je B1 dovoljan”, razočarano govori Muslić.

Pravovremeno informiranje i stručni savjet
„Kada je riječ o spajanju obitelji, ta tema je komplicirana i zahtjeva stručno znanje. Sve je potrebno raditi u dogovoru s odgovornim uredom za strance, njemačkim veleposlanikom ili stručnim osobama”, kaže Dietmar Bandke, koji je zajedno sa suprugom Halidom otvorio ured u kojem  medicinskom osoblju i njegovateljima iz BiH pruža informacije o zapošljavanju u Njemačkoj. 

Bandke kaže da se zahtjev za spajanje obiteljij najranije može podnijeti nakon isteka probnog rada, koji obično traje šest mjeseci, jer tek nakon tog razdoblja se može govoriti o konkretnijem radnom ugovoru. Obrada dokumentacije u Njemačkom veleposlanstvu traje oko tri mjeseca jer se sve mora odvijati u suradnji i uz odobrenje ureda za strance.

Bandke: Stručni savjeti su neophodni
„Za veću obitelj je potreban veći stan i mjesečna primanja moraju biti dovoljna za izdržavanje obitelji, plaćanje stanarine, grijanja, struje, vode, osiguranja, odjeće, obuće… Kao dokaz da to određena osoba posjeduje, prilažu se tri posljednje platne liste”, pojašnjava Bandke za Deutsche Welle. Za kvalificirane njegovatelje ovo i nije problem, dok je spajanje obitelji za osobe koje rade kao asistenti njegovatelja, teško i gotovo nemoguće izvodivo. 

„Svi koji planiraju doći raditi u Njemačkoj, moraju se na vrijeme informirati i potražiti stručni savjet. Jer na kraju, ako sve ne bude realizirano, razočarenje je veliko i planovi o zajedničkoj budućnosti s obitelji u Njemačkoj se rasprsnu kao mjehur od sapunice”, kaže Bandke.

„Zaboravite prevelika očekivanja”
Muslić je pronašao novog poslodavca i stvorio sve potrebne uvjete za spajanje obitelji. Dobio je neograničeni radni ugovor i pronašao veći stan. Bez obzira na loše iskustvo koje je imao zbog, kako kaže, nedovoljnog informiranja o uvjetima zapošljavanja, Muslić svima koji planiraju doći raditi u Njemačkoj poručuje: „Obratite se provjerenim agencijama i ozbiljnim ljudima koji će vas uvezati s provjerenim poslodavcima. Otkako je građanima BiH olakšan pristup njemačkom tržištu rada, pojavio se veliki broj agencija koje šalju ljude, a da pri tome o njima kasnije ne vode nikakvu brigu”, kaže Muslić i ističe da ništa nije isto kao u BiH. 

„Ovo je uređena država u kojoj se zakoni moraju poštovati. Na početku ne treba imati prevelika očekivanja. To će doći samo po sebi, ali malo kasnije će doći ono o čemu se mašta u BiH. To se na početku mora zaboraviti”, preporučuje Ismir Muslić.