Bez obzira na brojne međusobne sukobe i polemike, bosanskohercegovački političari složni su u ocjeni da je 2021. godina prilika da se mnoge stvari u BiH i poslože. Hoće li prilika biti iskorištena, ovisi ponajviše o njima samima, ali i spremnosti međunarodnih aktera da se značajnije angažiraju u BiH, i to kako bi pomogli u postizanju održivih rješenja.
Potreban dogovor
Osim nedavno ponovljenih lokalnih izbora u Doboju, Srebrenici i skorih za načelnika u Travniku, ova godina trebala bi proći bez izbora i predizborne kampanje. To je samo po sebi dovoljan preduvjet da se krene u ozbiljne političke pregovore, posebno o izbornoj reformi. Potrebu za njom nitko ne dovodi u pitanje, ali sadržaj reforme ili prioritete unutar nje svi doživljavaju drukčije. Izbornu reformu Hrvati prvenstveno žele zbog osiguranja legitimnog nacionalnog predstavljanja, sukladno presudi Ustavnog suda BiH u slučaju “Ljubić”. O reformi izbornog zakonodavstva pričaju i drugi, uključujući sve bošnjačke stranke. Međutim, oni bi se više bavili tehničkim i pitanjima transparentnosti izbora, dok im je polazna točka za pregovore s hrvatskom stranom reduciranje uloge Doma naroda na državnoj i federalnoj razini. Jasno je da je dogovor o izbornoj reformi preduvjet relaksiranja bošnjačko-hrvatskih odnosa u cijeloj BiH, a poglavito na razini Federacije BiH. Zato i ne treba očekivati neke konkretnije pomake u drugim pitanjima dok se ne riješi ovo. Znaju to i međunarodni dužnosnici pa potiču domaće lidere na pregovore i dogovor. Već su i počeli takvi razgovori. Upravo će o upornosti međunarodnih dužnosnika da se postigne rješenje ovisiti i konačan ishod. Očita odlučnost europskog predstavnika u BiH Johanna Sattlera i najava dolaska iskusnog njemačkog političara Christiana Schmidta na čelo OHR-a dobar su znak da će međunarodna, a zapravo zapadna politika, u BiH biti više prisutna u idućim mjesecima. Tomu u prilog ide i najavljena pojačana aktivnost nove američke administracije na Balkanu, pa i u BiH. Moglo bi se reći da su se karte posložile tako da nagovještavaju rješenje. Sličan model rješenja otkočio bi i nastavak socijalnih i ekonomskih reformi koje su u posljednje dvije godine potpuno zaustavljene, i to ne toliko zbog pandemije koronavirusa koliko zbog lošeg političkog ozračja i nepostojanja jasnih parlamentarnih većina. Međunarodna zajednica ima u svojim rukama motivacijske elemente kojima može potaknuti ove reforme, ali i sve druge pozitivne procese u BiH za koje je potreban unutarnji politički konsenzus.
“Pritisak” sa strane
Financijska pomoć i investicije jedan su od tih elemenata, koji u vrijeme krize izazvane pandemijom dodatno dobiva na značaju. No nije to jedino čime Europska unija i SAD mogu privoljeti bosanskohercegovačke lidere na dogovor. Tu je i dobivanje kandidacijskog statusa za članstvo u Europskoj uniji. Istina je da BiH treba ispuniti određene uvjete kako bi sredinom godine dobila taj status, ali isto tako EU sa svoje strane može odlučiti da i ograničeni napredak u 14 postavljenih prioriteta bude dovoljan za odobravanje kandidacijskog statusa za BiH. Uz već spomenute Europsku uniju, Ameriku i njihove predstavnike u BiH, ključni igrači u ovoj priči jesu političari s najvećim izbornim legitimitetom, a to su, bez dvojbe, čelnici vodećih stranaka – Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović. Opstrukcije ostalih političkih aktera moguće je anulirati samo aktivnijom ulogom međunarodne zajednice koja bi, kao nekad u slučaju “travanjskog paketa” ustavnih promjena, snažno stala iza unutarnjeg dogovora i spriječila politikantske manipulacije oporbe.