Prošlo je već pet punih godina otkako je Mijo Martinović Rasić iz širokobriješkog sela Mamići, nedaleko od Kočerina, kročio u drugo stoljeće svoga života. Danas (srijeda, 14. rujna) najstariji stanovnik ovoga dijela Hercegovine puhnuo je u svjećice na torti na kojoj je stajao broj 105 - mjesta za toliko svjećica zaista nije bilo.
Težak život
Naime, Mijo, poznanici ga zovu Mijat, okružen tek dijelom svoje obitelji i prijatelja proslavio je ulazak u 106. godinu života. Dok su na Mijatovu tijelu i licu vidljivi tragovi njegova teškog života, na bistrom umu, a posebice pamćenju, mogu mu pozavidjeti i oni za kojima je tek pedesetak godina. - Problem je što slabo vidim, a još slabije čujem pa teško raspoznajem ljude - žali se Mijo iako je bez i jedne pogreške prepoznao sve svoje goste. Unatoč lošem vidu i sluhu, ne dopušta Mijat da mu pomažu pri kretanju. A kada je u pitanju priča, tu mu nema ravna. Zanimljivo je razgovarati sa živahnim čovjekom koji se sjeća detalja, potkrijepljenih imenima i mjestima zbivanja, kao da su se jučer dogodili. Redovito se vraća na rat i strahote koje je preživio. Kada to priča, teško ga je zaustaviti, ali i skrenuti s teme, pravi se da tada slabo čuje te koristi prigodu iznijeti svoja viđena i stajališta. Njegove priče više nalikuju na predavanja jednog kroničara nego starca koji tek zna čitati i pisati. - Bio sam dobar vojnik u 13. pukovniji - često je počinjao Mijat pričajući o svim strahotama koje je prošao u ratu, na Križnom putu, ali i torturama koje je prošao nakon povratka u svoje mjesto. Kako tvrdi njegov praunuk Josip, koji redovito opskrbljuje Mijata svim tehničkim pomagalima, Mijo redovito gleda televiziju, pokušava razumjeti vijesti s radija, a ni korištenje mobitela na predstavlja mu poteškoće. Mijat već više desetljeća živi sam, supruga mu je davno umrla. Djeca, njih osmero, danas uglavnom ne žive u Mamićima. Završili su visoke škole i danas žive u Splitu, Rijeci, Poreču, Belgiji..., a tek jedno ostalo je u Mamićima. Veseli se društvu, a smeta mu što se ljudi sve manje druže. - Zvala sam ga da dođe k meni u Kaštele, i to nekoliko puta. Vjerujem da su to radila i moja braća i sestre, ali on ne da ni zboriti o tome. Ne želi ni u starački dom, kaže, to bi ga dokrajčilo. On je ovdje najsretniji i svaka promjena teško bi mu pala. Ubila bi ga. Nije mu lako, ali snalazi se - kaže kći Anđa. - Hvala Bogu, ja sam dobro. Ne pijem ni jedan lijek, a mogu i jesti i piti. Pio sam neke lijekove, ali sam ih sve bacio. Tko će to pratiti, onu poslije ručke, drugu pred spavanje, a i ne smiješ ni pivo popiti. Od kada ih ne pijem, bolje se osjećam - tvrdi Mijat. Kako kaže njegov praunuk Josip, u posljednje vrijeme napominje, točnije, zadužuje ga da se pobrine za njegov pokop. - Iznenadio ga je podatak da se troškovi za pokop kreću oko pet tisuća KM. No, stalno napominje da bi želio da njegov pokop bude pristojan - kaže Josip.
Raduje se posjetima
Svakom dolasku susjeda, posebice rodbine, Mijat se neizmjerno raduje. - Ljudi moraju međusobno komunicirati. Mnogi me posjećuju. No jedno ipak moram istaknuti. Dok je bila korona, moja djeca su se “vadila” da se ne mogu dugo zadržati jer se moraju vratiti na granici u roku od 12 sati. Danas nema tih zabrana, a dolaze još rjeđe - rezonira Mijat. Mijatov rođendan proslavljen je onako kako to ovaj dugovječni starac i zaslužuje. Bilo je tu svega: od predjela, preko peke do torte, šampanjca i svjećica u koje je uz želje puhnuo Mijat, a koje su to želje, možemo samo nagađati. - Dođite i sljedeće godine - reče nam Mijat na rastanku. Nadamo se da će tako i biti... •