Kad su počela ukazanja u Međugorju, 24. lipnja 1981., međugorski župnik fra Jozo Zovko nije bio u župi nego u Zagrebu, tj. tjedan dana u Kloštru Ivaniću, gdje je držao duhovne vježbe za časne sestre koje su se pripremale za vječne zavjete. Kad su ga one pitale kako mu je u novoj župi, rekao im je da je prihvatio te duhovne vježbe kao poseban zavjet i molitvu za svoju novu župu, da se pokrene, da se u njoj probudi duh molitve, duh ljubavi, duh zajedništva sa svetom Crkvom, duh nade, i da želi vidjeti kako u njoj vlada zdrava i čvrsta vjera. Časne sestre prihvatile su to kao lijepu odluku i svi su zajedno, uglas, molili na tu nakanu. Duhovne vježbe završile su 24. lipnja.
– Opraštao sam se zadnji dan duhovnih vježbi od sestara iz Kloštra Ivanića. Bilo je mnogo sestara. Kad sam završio duhovne vježbe, imao sam dogovoren susret u samostanu franjevaca trećoredaca u Odri, 24. lipnja popodne. Dolazim u Odru, gdje smo pokojna prof. Ana Gabrijela Šabić, prof. Josip Baričević i ja imali sastanak, konačna redakcija za katehetski priručnik „Put u slobodu“. Radili smo cijeli dan. U pauzi, Gabrijela me upita: “Postoji li još negdje Međugorje osim tvoga“?
– Zašto? – pita je fra Jozo.
– Pazi, grom što je udario... Udario u poštu – pokazuje mu ona novine.
– Mala vijest. Pročitao sam je i rekao: „Da, to je moje Međugorje“. Nisam mogao telefonski dobiti kapelana Zrinka. Sve je bilo spaljeno, tako da se vijest o ukazanju morala širiti od usta do usta, a ne tehnikom. Nije bilo telefona, ni vode, ni struje. Sedam električnih stupova neviđeno nevrijeme pretvara u prah! To su gromovi spalili. U prah! – priča fra Jozo.
No, ono što se dogodilo za vrijeme objeda u Odri pravi je misterij i malo poznata tajna o najavi i viđenju ukazanja u Međugorju, koja su prethodila ukazanjima.
– Bilo je vrijeme objeda. Nama su posebno pripremili jelo. Nismo bili s fratrima. Nenajavljeno ulazi nepoznati svećenik i pita: „Tko je ovdje župnik iz Međugorja?“ – priča fra Jozo.
– Ja sam.
– Imam pismo za vas – reče on.
– Pruži mi pismo, koje sam pročitao tek u zrakoplovu. Franjevac je opisao svoje viđenje u Kanadi. Pomno je opisao svoj san i doživljaj, svoje iskustvo. Ukazanje Gospe u Međugorju! To je nešto fantastično! Piše da je u snu vidio kako se Gospa ukazuje, zaustavila se na jednoj crkvi i veli: „Evo, ovo je Međugorje“. Te noći nakon sna nije više sklopio oka. Zapisao je to svoje viđenje. Nije znao gdje se nalazi to mjesto Međugorje. Opisuje crkvu s dva tornja ne znajući gdje je. Napokon od drugih je fratara saznao da je u Hercegovini. Bio je sretan. Te kad su mu braća u samostanu rekla da sam ja iz Hercegovine, tj. iz Međugorja, rekao je: „Odlično!“ – priča fra Jozo.
– On me gledao sa suzama u očima, jer je to duboko doživio. A ja nisam znao što je doživio i što piše u tome pismu. Pitao sam tko je on, pa su mi rekli da je to fratar trećoredac Teodor Badurina koji živi u Kanadi. Pismo je bilo na mene naslovljeno i pročitao sam ga tek u zrakoplovu. Moj je let bio za Split. Tada nije bilo autoceste pa sam putovao zrakoplovom – prisjeća se fra Jozo Zovko.
Sjećanje na taj događaj opisuje i potvrđuje fra Jerko Penava, također franjevac trećoredac, kao i spomenuti fra Teodor Badurina. Fra Jerko kaže kako ga je fra Teodor isprva pitao zna li možda gdje je Međugorje, jer fra Jerko je rodom iz Hercegovine. Rekao mu je da zna otprilike, da je „negdje blizu Ljubuškog“.
– Na to mi je fra Teodor rekao kako će se ondje ukazati Gospa. Da je imao takvu viziju, san. Čak mislim da mi je rekao i vremenski kada će se to dogoditi – kaže fra Jerko Penava i dodaje kako je to ispričao jednome kolegi fratru u Odri, jer nije dobro poznavao fra Teodora Badurinu, a on mu je rekao kako su to gluposti i da ne vjeruje u takve tlapnje.
– Znao sam samo da je fra Teodor bio tih, povučen i bogobojazan fratar. A vidite što se kasnije dogodilo – kaže fra Jerko Penava.
Fra Jozo planirao se vratiti u Međugorje 26. lipnja, no morao je prespavati tu noć u Posušju, jer je kasnio zrakoplov iz Zagreba za Split, pa je u Međugorje stigao s tri dana zakašnjenja.