Često se za jedince misli da su usamljeni, sebični, razmaženi i da, istodobno, žive u svijetu jednoroga i duga, jer je sva pažnja na njima. To nije istina.
Naravno, nikada ne moraju dijeliti igračke, a njihova soba i privatnost uvijek ostaju netaknuti. Međutim, istina je da se njihova osobnost i odrastanje razvijaju na činjenice da su jedino dijete u obitelji, isto kao što se osobnosti i odrastanja onih sa braćom i sestrama, zasnivaju na tome da nisu jedini. Ovo su samo neki od mitova koji kruže o djeci koja su jedinci, piše Zadovoljna.rs.
“Stalno su usamljeni”
Svi se ponekad osjećamo usamljeno i ovaj osjećaj ne nestaje uvijek kada smo okruženi ljudima. Tijekom izolacije, osjećali smo usamljenost na svom vrhuncu, iako je toliko nas ostalo sa obiteljima.
Ljudima je teško da shvate razliku između “biti sam” i “usamljen”. Kada vidite da je dijete samo, to ne znači uvijek da je usamljeno. Naravno da se dijete jedinac ponekad može osjećati usamljeno, kao i svi mi. Međutim, oni zaista uživaju u sopstvenom društvu i znaju kako da se zabave. Uz to, često imaju sjajne prijatelje.
“Sve mora biti po njihovom”
Roditelji moraju biti sigurni da se njihovo dijete slaže sa vršnjacima u školi i na drugim društvenim okupljanjima. Djeca brzo uče i shvataju da mogu biti potpuno isključeni iz društvenih grupa ako pokazuju bijes i agresiju. Osim toga, djeca se ne rađaju agresivna, već postaju takva. Sve zavisi od njihovog okruženja, vršnjaka i načina vaspitanja, baš kao i kod druge djece koja imaju brata ili sestru.
“Previše se oslanjaju na roditelje”
Usprkos popularnom mišljenju da se djeca koja su jedinci previše oslanjanju na roditelje, budući da je sva pažnja na njima, istina je da su oni zapravo mnogo samostalniji od ostale djece.
Otvaranje drugima im može biti teži zadatak, ali su i sjajni prijatelji. Oni jednostavno znaju i razumijju vrijednost privatnosti i to pokazuju tako što znaju da poštuju tuđu privatnost.
“Kasnije sazrijevaju”
Djeca koja imaju braću i sestre, osim roditelja provode vrijeme i sa sebi ravnima, dok je dijete koje nema brata ili sestru, osuđeno samo na roditelje. To znači da se oni cijeli život ugledaju na starije od sebe i zbog toga često brže i odrastaju. Počinju upijati i pratiti ponašanje odraslih i usvajaju obrasce koji mogu dovesti do razvoja sposobnosti rasuđivanja ranije od drugih.
Međutim, tempo emocionalne i fizičke zrelosti kod svakog djeteta je različit i ne može se suditi po pojedinačnom parametru.
“Previše su osjetljivi”
Ovo je generalizacija do krajnjih granica. Mogli bi pretjerano reagirati u određenim situacijama ili čak biti lako ozlijeđeni i kroz te situacije razvijaju osjećaj da budu pažljiviji kada su u pitanju osjećanja drugih ljudi.
Ima trenutaka kada zaista žele imati brata ili sestru, ali opet, konstantni podsjetnik na jaku vezu i odličan odnos sa roditeljima, je ono što ih usrećuje i čini sve boljim.