Novi Zeland je otočna država u jugozapadnom Tihom oceanu, jugoistočno od Australije, mogli bismo reći na kraj svijeta.
Po neobičnoj ptici Kiwi, koja je autohtona životinjska vrsta na ovom otoku, zovu stanovnike ove zemlje. Sastoji se od dva veća otoka, Sjevernog i Južnog, te većeg broja manjih.
Kod nas je poznata kao destinacija koju su naseljavali mnogi u potrazi za boljim životom, pa tako i mnogi doseljenici iz naših krajeva - BiH, Hrvatske, Srbije.
Cape Reinga, službeni naziv Cape Reinga/Te Rerenga Wairua, jest rt na sjeverozapadnom vrhu Aupouri poluotoka, na sjevernom kraku sjevernog otoka Novog Zelanda. Cape Reinga je više od 100 km sjeverno od najbližeg gradića Kaitaia. Državna autocesta 1 proteže se sve do samog rta, ali do 2010. godine stizalo se neispravnim makadamom posljednjih 19 km do rta. ‘The Rerenga Wairua’ na maorskom jeziku znači poskakujuće mjesto duhova, dok sama riječ ‘Reinga’ na maorskom jeziku znači podzemni. Ovaj naziv rta odnosi se na maorsko uvjerenje kako je rt točka u kojoj se nalazi ulaz u podzemni svijet za duhove.
Cape Reinga je na UNESCO-ovoj listi čekanja statusa svjetske kulturne baštine. Poluotok je već omiljena turistička destinacija, s više od 120.000 posjetitelja godišnje i oko 1300 vozila koja dolaze dnevno tijekom vrhunca turističke sezone. Broj posjetitelja raste za oko pet posto godišnje.
Na samom sjeveru otoka nalazi se grad Kaitaia u kojem vas, kada dođete tamo, dočekaju natpisi dobrodošlice na tri jezika, maorskom, engleskom i hrvatskom.
Natpis “Dobrodošli” na hrvatskom jeziku nalazi se tamo kao znak priznanja hrvatskim doseljenicima, većim dijelom iz Dalmacije, koji su nekad davno tu živjeli i čiji brojni potomci, uglavnom iz brakova s Maorkama, još uvijek žive u tom gradu.
U ovom mjestu se nalazi i muzej Kauri, posvećen Dalmatincima, nekoć najpoznatijim kopačima smole na Novom Zelandu.
Prema podacima unutar hrvatske zajednice, u ovoj dalekoj zemlji broj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka bio bi između 20 i 60 tisuća. Malo je onih koji imaju hrvatsko državljanstvo, a malen je broj i onih koji govore hrvatski jezik.
Hrvatski doseljenici koji su pristigli u drugoj polovici 19. stoljeća bili su među prvim kopačima kauri-gume koja se do 30-ih godina 20. stoljeća obilno eksploatirala na Novom Zelandu, pa je taj posao bio osnovni izvor zarade za većinu doseljenika.
Drugo područje na kojem su se hrvatski iseljenici posebno istaknuli je ribarstvo. Oni su 1934. godine imali 16 ribarskih brodova, a i danas znatno sudjeluju u ribarskoj industriji. Kao vinogradari i voćari hrvatski iseljenici su, također, postigli velike uspjehe. Henderson kraj Aucklanda je poznato središte hrvatskih vinogradara.
Danas najveći broj hrvatskih iseljenika živi na Sjevernom otoku, a najveća koncentracija im je u Aucklandu. Manje organizirane skupine žive oko Kaitaije (potomci prvih iseljenika – kopača smole), te oko gradova Hamilton, Whangarei, Wellington i Christchurch. Smatra se da, poslije Iraca, Hrvati brojčano predstavljaju najveću naseljeničku skupinu. Otprilike 98% ih je podrijetlom iz Makarske i okolice (Podgora, Drvenik, Živogošće), zatim s otoka - Korčule, Hvara i Brača.
U pionirskom razdoblju naseljavanja radilo se gotovo isključivo o dalmatinskom regionalnom podrijetlu Hrvata.
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pa sve do 1930-ih godina, djelomice i kasnije, omjer broja muškaraca u odnosu na broj žena iznosio je 96:4, te su naši iseljenici doslovno iz zavičaja naručivali djevojke koje su na Novi Zeland dolazile “na poziv”, a čak je bila raširena pojava ženidbe “preko prokure”, tj. preko opunomoćenika. Omjer se tek nakon II. svjetskog rata znatnije popravio.
U posljednjih 10 – 15 godina na Novi Zeland uselilo se 10-ak tisuća visoko obrazovanih osoba iz Hrvatske. Najveći je dio nakon dolaska ostao u Aucklandu, dok je samo manji u potrazi za poslom otišao živjeti u manje gradove na Sjevernom otoku: Wellington, Palmerston Borth i New Plymouth.