Mnogi se i danas pitaju kojim bi smjerom otišla povijest da je na sjednici Predsjedništva SFRJ 12. ožujka 1991. godine usvojena odluka o uvođenju izvanrednog stanja u Jugoslaviji i podizanju borbene spremnosti JNA. Odluka kojom je srbijansko rukovodstvo pokušalo legalizirati uvođenje vojne uprave u Sloveniji i Hrvatskoj i legalizirati uporabu JNA protiv neovisnosti ovih republika nije usvojena zahvaljujući jednom Srbinu, Bogiću Bogićeviću, tadašnjem bh. predstavniku u jugoslavenskom predsjedništvu. Srpski nacionalisti nikada mu nisu oprostili što je glasovao protiv te odluke pa možda i nije čudno što je tijekom rata njegov stan u Sarajevu gotovo svakodnevno bio metom srpske artiljerije s okolnih brda. Bogićević se danas ne bavi politikom, živi u Sarajevu i vodi malu tvrtku za poslovni konzalting.
Vaš glas na “čuvenoj” sjednici Predsjedništva SFRJ iz ožujka 1991. godine spriječio je legalizaciju uporabe JNA za ostvarenje ciljeva Miloševićeva režima. Kako s ove vremenske distance gledate na te događaje i svoju ulogu?
Uvjeren sam da sam tada donio ispravnu odluku kad sam glasao protiv uvođenja vojne uprave u SFRJ. Mislim da sam tada izrazio raspoloženje većine građana BiH. Izabran sam na referendumu 1989. pa je bilo logično da osjećam obvezu prema svima. Slušao sam, naravno, i svoju savjest, kao i procjenu o krajnjim ciljevima militantnih namjera. Da je tada JNA okupirala zemlju, bila bi to obnova srpskog Dušanova carstva i početak srpske hegemonije. Danas je teško odrediti koliko bi ta strahovlada trajala i kad bi bila slomljena, ali bi to dugo potrajalo. U tom slučaju ne bi bilo ni referenduma o nacionalno-republičkim državnostima, ne bi bilo ni novih samostalnih država.
Potvrdili ste u više navrata da je bilo pritisaka, ali i nemoralnih ponuda da glasujete drukčije. Kakve su to ponude bile?
Njihova kampanja imala je kodno ime “Lomljenje Bosanca”. Sebi su dali u zadatak da to obave za deset dana. Nisu uspjeli iako su pokušavali svim sredstvima: i milom i silom. Nuđen je novac, doživotno uhljebljenje u Beogradu i tome slično. Ali je preko njihovih medija orkestrirana i skandalozna kampanja, kao druga vrsta mog “obrađivanja”. Nije to bilo lako podnositi, gomilu laži i uvreda, sve do poricanja moje pripadnosti srpskom narodu. Utjeha mi je, međutim, da su ti ljudi završili na đubrištu, a da sam ja svoju ljudsku čast sačuvao.
Ipak, vas znatan broj Srba i danas smatra “nacionalnim izdajnikom”. Koliko je teško nositi takvo breme, ne samo za vas osobno već i za članove vaše obitelji?
Ako 20 godina ponavljate jednu laž, ona postaje istina. Ako itko ima i jedan argument da sam ja bio za rat, poticao rat, neka to objavi. Ako sam nešto napravio na bilo čiji nagovor, CIA-e, SDA, HDZ-a, SDS-a, neka to odmah objave. Ja sam vjerojatno jedini član tadašnjeg Predsjedništva SFRJ koji nije imao stav svog republičkog parlamenta. Zato ponavljam da je moj glas na toj famoznoj sjednici Predsjedništva bio moj i samo moj svjesno odabrani stav, jer sam protiv rata. Nasjedati na takve podvale to nikada nisam htio ni mogao. I hvala Bogu da su samo mogli tvrditi da sam izdajnik srpskog naroda i da su me poštedjeli svih drugih laži. U to vrijeme postupao sam bez ikakvih kalkulacija. Imao sam 36 godina, a da sam bio ovih godina, tko zna kako bih se ponašao. Možda bih razmišljao i o prihvaćanju neke od ponuda. No, u to vrijeme ne. Ponašao sam se kao opruga. Što ju više pritišćete, otpor je sve jači. U životu možete izdati i državu, i narod, i obitelj, ali kad izdate sebe, onda ste gotovi. Poslužiti za jednokratnu uporabu vođama koji bi sa mnom obrisali pod, na to nisam mogao pristati. I nisam se pokajao.
Mnogi tvrde da je naivno vjerovati da se rat na prostoru bivše Jugoslavije mogao izbjeći. Što vi kažete?
Danas je besmisleno o tome govoriti kad se sve već dogodilo. Snage razdora i one koje su iza paravana poticale njihovu djelatnost bile su jače. Iz političara, ali i iz dijela naroda izašlo je ono najgore u njima. Mnogima je danas kasno kajati se za ono što su učinili. Rat i raspad nisu, ipak, ključni problem. Uvijek se ratovalo i toga će svuda po svijetu još biti. Ono što je kod nas bilo najgore, to je da je manje bilo rata, a više iživljavanja, teroriziranja slabijeg i nemoćnog, što je zloupotrebljavana vojna sila, što se ratovalo nefer sredstvima. U tome su prednjačile Miloševićeve vojne i paradržavne jedinice i skupine. Ipak, da je upućena ijedna ozbiljna prijetnja ratnim huškačima u Jugoslaviji, rata ne bi bilo. To, naravno, ne znači da bi Jugoslavija opstala. Drugo, da je Europa tada formirala ad hoc sud za govor mržnje, rata ne bi bilo. To je moj problem s Europom, kojoj sam ja mnogo više vjerovao. Da ne bude zabune, mi smo najodgovorniji jer smo se mi klali i ubijali, a oni to nisu spriječili jer su gledali na to kao na elementarnu nepogodu i slali nam humanitarnu pomoć, od keksa iz Vijetnamskog rata do pokvarenih konzervi ribe. A sadašnja prava elementarna nepogoda pokazat će pravu humanost Europe, vidjet ćemo koliko će do zime biti obnovljeno kuća ovim unesrećenim ljudima.
Koliko je današnja BiH država za koju ste se vi žrtvovali pa i politički borili svih ovih godina?
I poslije dvadeset godina nemamo konsenzus što su to interesi BiH i kakva je njezina budućnost. Opće interese zamijenili smo osobnim i nacionalnim interesima. Čast, znanje, rad i poštenje zamijenjeni su pohlepom, podobnošću, korupcijom, strahom i mržnjom. Ljubav prema čovjeku, prema domovini, zamijenjeni su ljubavlju prema novcu, moći i bogatstvu. Štetočinski je odnos vlada prema općem dobru i zajedničkom vlasništvu. BiH mora formirati svoje želje, ciljeve, planove, akcije, stvoriti naviku stvaranja i formirati karakter koji ima budućnost. A budućnost imamo samo ako je sami oblikujemo. Svi postojeći problemi mogu se rješavati bolje i bez sukoba, bez vrijeđanja i pritisaka. Ovdje vlade vladaju nad ljudima, a ne za ljude. To je vladanje strahom, prijetnjama i ucjenama. Ovakva vlast uvijek na kraju propada, ali prije toga učini mnogo zla svim ljudima i cijelim narodima. Istinska vjera zastupa malene, slabe, siromašne, bolesne, napuštene – a političke religije zastupaju moćne i uske grupe. U BiH, a sanjali smo puno ljepšu od ove koju imamo, ljudi su nesigurni i dovedeni u bijedu i nezaposlenost. Bh. društvo je postalo društvo podjela, sukoba i stalnog raspadanja. U sukobu je sa sobom, sa susjedima, s Europom. To je konfliktno društvo koje se tiho urušava.
Nije mali broj onih koji smatraju da je BiH kao “mala Jugoslavija” osuđena na propast kao i ona “velika”. Jesu li u pravu?
Mnogo je razlika između BiH i bivše Jugoslavije. Prije svega, naša teritorijalna dugovječnost, još iz Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, ali i iz prethodne srednjovjekovne državnosti koju Jugoslavija nije imala. Različit može biti i krajnji ishod, iako se BiH cijepa po nacionalnim šavovima onako kako se pocijepala Jugoslavija. O sudbini BiH odlučit će tri njezine etničke skupine koje su trenutačno nesigurne u dobru zajedničku budućnost. To dvoumljenje već dugo traje, a potaknuto je i nesigurnošću velikih sila da se zauzmu za ovakvo ili onakvo rješenje bosanske krize. Skeptici imaju svoje argumente. Optimisti imaju svoje nade. Nisam u poziciji da imam dovoljno informacija o svim važnim igrama koje se igraju oko BiH, samo znam da bi ona bila dobro rješenje za sve koji danas u njoj žive. Za takvu zemlju vrijedi se boriti i do kraja vjerovati da snage ravnoteže i tolerancije mogu pobijediti.
Je li rat još uvijek opcija na ovim prostorima?
Ovdje je sve moguće. Ne rat kakav smo imali, već jedan ograničen sukob. Teško je danas ljude nakon svega privoljeti da dragovoljno napuste neki prostor i presele se na drugi.
Znači, moguće je i prekrajanje granica na Balkanu pa i u BiH?
Sve je moguće i mislim da su sve opcije u igri.
Vi ste vrlo kritični prema europskoj i uopće zapadnoj politici prema BiH i bivšoj Jugoslaviji. Vjerujete li da će EU pomoći BiH da postane funkcionalna i “normalna” država?
S postojećim političkim konceptom ne možemo stići do Europe. Sve je ovo poludjelo: i ljudi i vrijeme, reče jedan veliki filozof, čiju misao sada prepoznajemo u našoj životnoj i političkoj svakodnevici. A “pohvalu ludosti”, koju je verbalno tako lijepo sročio Erazmo Roterdamski, oni u Bruxellesu neće nam dati. Mi se prema EU krećemo natraške, to jest – unatrag! Mislim da je prije sedam-osam godina ovdje čak bilo i bolje stanje. Ne možemo u svemu ovome amnestirati ni bruxellski centar moći. Mislim da su oni davno propustili priliku čitav prostor bivše Jugoslavije pripitomiti i privući u svoj tabor, na svestrano zadovoljstvo. Moglo se to ostvariti sustavom takozvanog nadgledanog članstva za sve bivše jugoslavenske republike. Ovako selektivan pristup, koji smo dosad imali, a koji je uvukao Sloveniju i Hrvatsku, posebno je nepravedan prema nama u BiH. Kako stoje stvari, čak bi i Srbija, prije BiH, mogla ući u to “demokratsko društvo”. Mi sigurno nismo na potrebnoj političkoj visini. No, mislim da ni EU ne opravdava status koji u svijetu uživa. Ili su bili lijeni ili trapavi, možda i neiskreni, ali dobrim nas nisu obdarili.
Znači, slažete se s onima koji tvrde da je Unija troma i neučinkovita na svim poljima?
EU nema čak ni instrumente za gašenje požara, kao elementarne nepogode, od Norveške do Grčke. Gledamo kako gori jadranska obala, Hercegovina, Grčka, a deseci kanadera stoje u hangarima naših “bratskih” europskih zemalja i nitko se ne brine.
Mnogi će na ove vaše kritike odgovoriti da je znatno manje solidarnosti, suradnje pa i isticanja zajedničkih europskih vrijednosti bilo u vrijeme kada ste vi bili na vrhuncu političkog djelovanja, potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća?
Ja uopće ne dovodim to u pitanje, ali bih vas podsjetio na potrese u Skoplju, Banjoj Luci, Crnoj Gori. Tko je to obnavljao? Pa mi sami solidarnošću unutar Jugoslavije.
Da unutar Jugoslavije, ali ne Europe?
Jest, ali tada nije bilo “Europe bez granica”, schengenske slobode kretanja. No, nisu bitne granice, gdje nam je solidarnost. Ovo je 21. stoljeće pa idemo li naprijed? Europa nema ni političko jedinstvo u pogledu ratova. Europska arhitektura nije završena, u što nas uvjeravaju europski i domaći analitičari. Jer da je završena europska arhitektura, ne bi bilo Abhazije, Osetije, Krima i takozvanog kažnjavanja tako što ne može skupina nekih dužnosnika putovati u druge zemlje. To su priče za malu djecu. Znači, tko je jači, može raditi što hoće. Mi smo mali i ne mislim da se možemo suprotstaviti tim centrima moći i multinacionalnim kompanijama, ali treba se boriti za dio partnerstva. Pa kada se kaže da će stranci kupiti Brijune ili druge hrvatske otoke, a kupit će ih, omogućite onda i nama da izvezemo nešto više robe jer smo ušli na jedinstveno europsko tržište.
Zašto ste se povukli iz politike? Je li to vlastiti izbor ili za vas nema mjesta u SDP-u, političkoj opciji kojoj ste pripadali?
Više puta sam, na slično pitanje, odgovorio da ja nisam napustio politiku: ona je napustila mene. I što vrijeme više prolazi, to sam uvjereniji da nemam što tražiti na ovakvoj političkoj sceni. Ideja SDP-a imala je uvjete za razvijanje, ali i javnu podršku u BiH. Pokazuju to izborni glasovi koje su građani davali strankama s tim prefiksom. U ljudima ima socijaldemokracije, želje za socijalnom i svakom drugom pravdom, osjetljivosti za ponižene i obespravljene. No, na razini stranaka i organizacija, na žalost, socijaldemokracija je pala na niske grane, razbijena je i podijeljena. Možemo je naći samo u nazivima stranaka, ali ne i u njihovoj političkoj praksi. Oni koaliraju s nacionalistima, bez imalo srama. Za mene tu mjesta nema niti ga želim.