Banjolučki biskup mons. Franjo Komarica nedavno je izjavio da Hrvati u Bosni i Hercegovini propadaju kao narod i da sudbina te zemlje ovisi o njima, što je bio povod za ovaj razgovor u Večernjem listu. - Želim najprije podsjetiti na jednu, možda nedovoljno poznatu i još manje vrednovanu činjenicu - upozorava nas na početku intervjua biskup Komarica. - Naime, prije onog, za državu Bosnu i Hercegovinu sudbonosnog referenduma (1992.) trojica nas (nad) biskupâ, iz Sarajeva, Mostara i Banje Luke, zajedno s bosanskim i hercegovačkim franjevačkim provincijalima, dakle s područja Vrhbosanske metropolije, uputili smo domaćoj crkvenoj i društvenoj javnosti Apel o uređenju Bosne i Hercegovine, u kojem smo upozorili na dramatičnu činjenicu da je “Hrvata danas najmanje od sva tri konstitutivna naroda BiH (...) zato što se tijekom dugoga vremenskog razdoblja provodio organiziran ideološki, politički i ekonomski pritisak nad hrvatskim življem zato da ga se prisili na iseljavanje s njegovih višestoljetnih ognjišta. U tom se nažalost i uspjelo. Dižemo svoj glas protiv najnovijeg bezočnog nasilja koje se provodi nad katoličkim vjernicima, od kojih su u najvećoj većini upravo Hrvati, kao i nad sakralnim objektima Katoličke crkve u našoj Republici” - kaže mons. Komarica. Upozorili su, veli, kako “na referendumu odlučujemo o dobru svojih sunarodnjaka te o Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini (...) Kod referenduma postupite tako da Bosna i Hercegovina bude i dalje domovina i nas Hrvata katolika kao što je domovina Srba, Muslimana i ostalih građana. (...) Pozivamo vas da na referendum izađete te iskoristite ovu povijesnu priliku obavljajući svoju građansku i vjerničku dužnost” (25. veljače 1992.). - Više godina nakon završetka rata posjetio me je jedan bosansko-hercegovački političar (Bošnjak), tadašnji potpredsjednik FBiH, i u razgovoru priznao: “Mi znademo da ste upravo vi katolici najzaslužniji što danas postoji Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država. U vrijeme održavanja referenduma (1992.) prvi dan (subota) nije bio velik izlazak. Tek drugi dan, nakon nedjeljnih misa i nakon što su čuli poziv i poticaj vas, svojih biskupa, katolici su masovno izašli i tako smo mi Bošnjaci zajedno s vama sačuvali BiH. Meni je iskreno žao”, nadodao je on, “da ste upravo vi katolici, koji ste najzaslužniji da postoji država Bosna i Hercegovina, najviše nastradali i uništeni i da se to čak i odobrava!” Plemenit čovjek! - prisjeća se mons. Komarica.
Slično upozorenje uslijedilo je i nakon pohoda pape Ivana Pavla II. BiH?
Točno, u zajedničkoj izjavi od 29. travnja 1997., nakon prvog apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. BiH, mi, članovi BK BiH, u duhu našega “dosljednog stava” i papinih jasnih naputaka istaknuli smo kako smo “obvezni dizati proročki glas i upozoravati na nasilje, raskrinkavati nepravde, nazivati zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima braniti povjerene nam zajednice” te upozorili da se “gaze temeljna moralna načela i krše međunarodne konvencija” i da se “svjesno i dogovorno nastavlja s izmjenom demografske slike i sije sjeme novih sukoba”. Još smo jednom pozvali “sve odgovorne na domaćoj i međunarodnoj razini da prognanima i izbjeglima omoguće uvjete sigurna povratka u njihove domove i zavičaj i život dostojan čovjeka na njihovim ognjištima. To je jedan od temelja za stvaranje pravednog i trajnog mira. Katolička crkva ne može prihvatiti ozakonjenje nepravdi i osuđuje postupke koji su plod ‘prava jačega’ (...) Kao katolički biskupi upozoravamo da takva politika iskorjenjuje mjesnu Crkvu kao i narod u kojem je ukorijenjena. Ovim se pridružujemo glasu Svetog Oca koji je uzviknuo: ‘Nikada više rata!’ A to znači nikada više etničkog čišćenja, nikada više tzv. humanog preseljenja, nikada više onemogućavanja povratka na vlastita ognjišta, nikada više nasilja, nepravde i bezakonja”.
No usprkos svemu tome, sada kažete kako su Hrvati diskriminirani u oba bosanskohercegovačka entiteta, i to u svakom pogledu: političkom, društvenom i ekonomskom?
Nažalost je tako i to je dobro poznato našoj javnosti – i crkvenoj i društvenoj. Ako nekome slučajno nije poznato, zamolio bih ga da pogleda stranice naše Biskupske konferencije BiH. Tamo se mogu naći brojne izjave Sabora Biskupske konferencije tijekom proteklih godina, a osobito izjave Komisije “Pravda i mir” naše BK. Za takvo dramatično stanje našeg naroda snose povijesnu krivnju poglavito politički dužnosnici, domaći i međunarodni, koji ni izdaleka nisu bili vjerodostojni u obavljanju svojih odgovornih (i teških) funkcija i u izgrađivanju pravne države na području cijele BiH. Ratne nepravde su se i u poratnom vremenu nastavile činiti bez konvencionalnog oružja, ali ništa pogubnije. Ljudi više nema u njihovim rodnim mjestima, u kojima su uspjeli ostati tijekom rata, a neki su se nakon rata čak uspjeli i vratiti. A to su uglavnom krajevi u entitetu FBiH, u kojima je dobrim dijelom većina županijskih i općinskih dužnosnika hrvatske nacionalnosti. Njihovim djelovanjem nemali je broj hrvatske populacije nezadovoljan te – što opravdano, što neopravdano – napušta svoju očevinu i djedovinu. Odlaze cijele obitelji, nerijetko u treće zemlje, gdje im prijeti realna opasnost da prije ili kasnije izgube svoj nacionalni, a možda i vjerski identitet.
Kažete kako bosanskohercegovački Hrvati svoju zemlju ne mogu nazvati svojim domom zbog odnosa u dvama entitetima jer “državu BiH čine tri konstitutivna naroda i dva entiteta: dok Republika Srpska održava čvrste veze s Rusijom, Federacija je pod jakim utjecajem Turske i islamskog svijeta. Treći narod, Hrvati, propada. Jednostavno ne postoji mjesto koje možemo nazvati domom”?
Ne bih rekao da je tako isključivo zbog toga, kako ste vi to – uzročno-posljedično – formulirali. Nisu ni pripadnici drugih dvaju naših susjednih naroda nužno zbog toga mnogo sretniji što se politički dužnosnici spomenute dvije velike utjecajne sile – radi nekih svojih strateških, sebičnih interesa – miješaju u sudbinu narodâ naše male i pravno nesređene države. Mnogi, tisuće njih također napuštaju našu zemlju, ali uglavnom ne idu u zemlje tih svojih skrbnika, nego u zemlje zapadne Europe ili u prekooceanske države. Imam, nažalost, dojam da je velikom broju naših sugrađana njihova domoljubna “kralježnica” fatalno i teško popravljivo zgnječena zbog podnesenih ratnih i brojnih poslijeratnih nepravdi i razočaranja. Kao da im se ohladio ili zamro njihov ispravan, normalan ljudski osjećaj za vlastiti dom, za baštinu, za vlastitu domovinu. Narodna nas, višestoljetna mudrost – iz raznih krajeva svijeta – podsjeća i opominje: i pas se najponosnije osjeća u svojoj kućici! Tko se u svom vlastitom domu ne osjeća ugodno, tome je i njegova domovina tijesna! On se u svijetu nužno ponaša kao varavo svjetlo! Zato je bolje živjeti u svojoj domovini u nevolji nego u tuđini u zadovoljstvu! Tko pljuje u zipku koja ga je odnjihala, vrijedan je sažaljenja jer ne zna cijeniti temelj svoga ljudskog dostojanstva! Za domovinu možemo staviti sve na kocku, ali ne smijemo staviti na kocku svoju domovinu! Svatko normalan lako može shvatiti da su njegovi (pokojni) preci i roditelji njemu ostavili u baštinu i njegov rodni kraj i njegovu domovinu. Drevni su Rimljani znali reći: Što da lijepo kažemo o onome kome je njegova domovina mala!? Može čovjek napustiti svoju domovinu, ali ona neće njega! Kome u srcu ne živi domovina, taj se svuda može smatrati prognanikom, u duši mu je praznina koju ne ispunjava nikakva stvar, nikakvo osjećanje! I mi Hrvati ćemo imati onoliko domovine u Bosni i Hercegovini za koliko se budemo kadri i voljni boriti i izboriti!
Tvrdite kako je sudbina BiH povezana sa sudbinom i položajem Hrvata i da Hrvati katolici djeluju kao neka vrsta “ljepila” za Srbe i Bošnjake i da će se, ako to ljepilo nestane, ta dva svijeta – islamski i pravoslavni – sve više udaljavati, što će izazvati još veće nemire?
Mnogo smo puta tijekom proteklih godina mi biskupi, zajednički ili pojedinačno, naglašavali da se u BiH “brani i opstaje ili pak definitivno pada načelo multidržavâ”. Mnogi prognani nekadašnji naši sugrađani, sada prisiljeni živjeti u drugim multietničkim državama, svojim primjerom pokazuju da su kadri živjeti s drugima u dobro uređenim demokratskim državama. Iz iskustva mi je poznato da je slično razmišljanje i većine sadašnje ovdašnje populacije koja, unatoč svemu, želi živjeti i sposobna je da zajednički s drugima živi i izgrađuje ovu zemlju kao višenacionalnu, višekonfesionalnu i višekulturalnu državu.
U većini naroda to dakle nije problem?
Mnogi naši sunarodnjaci i sugrađani u stanju su prepoznati naše univerzalne temeljne ljudske vrijednosti i voljni su uspješno se suprotstaviti isključivosti i divljaštvu onih koji bi od svake različitosti željeli napraviti priliku za nasilje i zločin. Često smo naglašavali da se u ime naših zajedničkih vrijednosti može i mora surađivati, graditi, razgovarati, dijalogizirati, susretati se, opraštati jedni drugima. Da bi se sve to postiglo i dalo potrebne pozitivne rezultate, prijeko je potrebna stvarna ravnopravnost svih građana bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost ili položaj. Nažalost, svi naši plemeniti napori i ustrajavanja riječima i konkretnim djelima, karitativnim, socijalnim, odgojno-obrazovnim i inim, nisu ni izdaleka bili u našoj društvenoj i političkoj javnosti vrednovani kako je to trebalo biti, osobito ih nisu vrednovali politički dužnosnici – ni domaći ni strani. Ima se dojam da ovdašnji Hrvati, prožeti katoličkom vjerom i naukom, nekome smetaju te ih se zato mora ukloniti.(!)
Po vašem mišljenju, odgovornost za trenutačno stanje u zemlji snose lokalni političari, ali i međunarodna zajednica?
To će ustvrditi svaki iole upućen naš sugrađanin. Osobno sam se u tu tužnu i duboko nehumanu činjenicu imao mogućnost mnogo puta osvjedočiti. Bilo je više slučajeva kada pojedinci – domaći ili strani – ne samo da to nisu nijekali nego su nam se ironično i cinično rugali objašnjavajući mi, kao odgovor na moja pitanja, da mi, tj. stanovnici BiH, “za njihova predsjednika i vladu nismo ljudi te i nemamo pravo na osnovna ljudska prava i slobode”; da oni ne žele u našoj zemlji “pravnu državu, nego kontrolirani kaos”, da “što gore za vas, to je bolje za nas”, da su “nama, (tj. njima) vezane ruke i stavljena omča na vrat te ne mogu ništa ni učiniti za bolju našu sutrašnjicu” i slično.
Nedavno ste se susreli s visokim predstavnikom za BiH dr. Christianom Schmidtom. Kakvi su dojmovi, tj. jeste li ga uspjeli odmah “odvagnuti” jer vam to nije prvi susret s visokim međunarodnim dužnosnicima?
Susret se dogodio na njegovu izričitu želju. Bio je to njegov prvi pohod Banjoj Luci i on je želio da se svakako susretne sa mnom jer se mi odavno poznajemo. Ugodno sam bio iznenađen kada me je u razgovoru podsjetio na naš prvi susret i razgovor u njemačkom gradu Osnabrücku prije trideset godina, tj. prije rata, gdje sam imao predavanje na jednome međunarodnom simpoziju. Čak mi je ponovio neke moje tadašnje tvrdnje nadodavši kako sam bio “u pravu”, što je on tek poslije i sâm shvatio. Poslije sam se još nekoliko puta susreo s njim. A i više mojih dobrih prijatelja, pa i članova kuratorija Europskog centra “Marija Zvijezda”, njegovi su prijatelji i poznaju ga kao vrlo savjesnog i odgovornog političara.
Imaju li oni iskrenu želju riješiti probleme u BiH? Odnosno, razumiju li što im govorite?
Trebamo i objektivno sagledavati njihovu ulogu. U kontekstu onog malo prije rečenog, glede ponašanja međunarodnih predstavnika, tj. glavnih aktera prema nama u BiH, razvidno je da tu nedostaje potrebnog i jedinstva i znanja i čestitosti i poštenja i vjerodostojnosti i odlučnosti. To sam i ja osobno predbacivao u nekoliko navrata u svom obraćanju europarlamentarcima u Bruxellesu i Strasbourgu. Oni su toga i sami svjesni. U našem slučaju, osim nejedinstvenih pogleda i interesa članica Europske unije s obzirom na BiH i cijelu jugoistočnu Europu, ovdje su dodatno prisutni – i to ne od jučer! – i interesi Rusije, Turske, odnosno islamskog svijeta, u posljednje vrijeme čak i Kine, pa onda i SAD-a; a ti su interesi nerijetko suprotni ionako nejedinstvenim interesima članica EU, a i između sebe su često suprotstavljeni.
Kako to mislite?
Dok jedni među spomenutim političkim akterima podržavaju djelovanje i nastojanje visokog predstavnika, drugi mu čine poteškoće, ne nužno kao osobi, nego kao predstavniku njihovih suparnika. On dobro zna da su mnoge oči u njega uprte i da se mnoge nade polažu u njegove odlučnije, konkretne mjere s obzirom na sređivanje brojnih i raznovrsnih nepravilnosti i nesređenosti glede vladavine prava i djelovanja pravne države. A s druge strane, on također dobro zna da neki od utjecajnih međunarodnih središta moći ne žele da on u dogledno vrijeme kod nas uvede vladavinu zakona i pravde, nego da ovaj dio europskog kontinenta i dalje oni drže kao svojevrsni “poligon” za odmjeravanje međusobnih snaga i kao svojevrsnu “monetu za potkusurivanje”. Doista žalosno, pa i sramotno za vodeće krugove u političkom, društvenom i ekonomskom životu naših suvremenika!
Vratimo se malo na političare u BiH, za koje su biskupi na posljednjem zasjedanju izrazili zabrinutost zbog neodgovornog ponašanja i nepromišljenih izjava, koji svojim djelovanjem izazivaju osjećanje nesigurnosti i straha kod ljudi?
Vama je zacijelo poznat socijalni nauk Crkve koji se odnosi na djelovanje članova Crkve – kršćana na svim područjima javnog i društvenog života. Vjerujem da su vam poznati i brojni, relevantni dokumenti papâ i Svete Stolice s obzirom na razna pitanja vezana za sudjelovanje katolika u političkom životu. U njima se jasno ističe kako “traženjem pravde za sebe i druge utječemo na dio ljudi”. I zato “treba jasno izražavati svoje pravedne stavove i o njima obavještavati političare”. Oslanjajući se na koncilski i pokoncilski nauk Crkve, i naša je Biskupska Konferencija svojedobno (početkom 2014. godine) objavila jedan važan dokument: “Politika po mjeri čovjeka. – Moralne vrijednosti i načela kao temelj političkog djelovanja prema socijalnom nauku Katoličke Crkve”. U tom dokumentu, koji smo dostavili svim državnim, entitetskim, županijskim i općinskim dužnosnicima, između ostalog je jasno naglašeno da “Crkva smatra svojom zadaćom i odgovornošću svoga socijalnog nauka da političko područje podvrgne etičkoj prosudbi, ako su temeljna prava ljudske osobe, spasenje čovjeka ili društvena pravda u opasnosti”.
Tražite ustavne i zakonske reforme kako bi se otklonilo preglasavanje, manipulacije i dominacije, kako bi se pronašao sustav u kojemu će svaki narod i manjinska grupa sama birati svoje predstavnike?
Nije to bilo prvi put da smo smatrali svojom dužnošću javno upozoriti na manjkavosti Daytonskog mirovnog sporazuma s obzirom na izgradnju prijeko potrebnog pravednog i trajnog mira za domaća tri konstitutivna naroda i za pripadnike manjinskih grupa. U domaćoj, a i u dijelu međunarodne političke javnosti sa zanimanjem i odobravanjem (!) prihvaćen je prijedlog nas biskupa (od 29. listopada 2005.) za društveno-pravno uređenje BiH “Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru ili buduća članica EU”. Mnogi su uglednici tvrdili da je to bio jedan od najobjektivnijih i najtreznijih prijedloga koji su se tada i do tada mogli javno čuti!
I?
Od tada je, nažalost uzaludno proteklo mnogo vode našim rijekama; uzalud su održane brojne sjednice, ispijene mnoge zdravice u čast “bolje budućnosti zemlje”. Umjesto konstruktivaca više i snažnije su došli do izražaja destruktivci! Doživjeli smo svi u ovoj zemlji tijekom proteklih godina kako se praktično politika sastoji u ignoriranju činjenica i da istina u politici mora čekati dok nekome ne postane potrebna. Da bi se vodila zdrava i pravedna politika, nije dovoljno da se ljude poznaje, nego je još potrebno da ih se voli. K tome, valja naglasiti da se mi u ovom našem svijetu ne trebamo grčevito hvatati za pojmove desno i lijevo, nego da znamo da postoji i gore i dolje!
Kazali ste i da su vlasti vrlo inertne u rješavanju zdravstvenog i mirovinskog osiguranja svećenika?
Nažalost, tako je! Donesen je na državnoj razini 2004. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. U čl. 13. t. 4 stoji da se “država obvezuje regulirati mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje vjerskih službenika, posebnim propisima”. Potpisan je i međunarodni Ugovor između Svete Stolice i BiH 2006. U njemu je predviđeno osnivanje mješovite komisije. Kako u prvom tako i u drugom slučaju nadležne državne institucije oglušile su se o višekratne naše zahtjeve! Dokle tako?!
Razgovaramo o životnim, tj. egzistencijalnim pitanjima, a u Crkvi u svijetu započeo je sinodalni put. Što on znači u vašem životnom kontekstu?
Znači novo “buđenje” svijesti kod svih članova naše biskupijske zajednice o osobnoj suodgovornosti za što izraženiju vjerodostojnost – i osobnu i zajedničku. Mi smo ga, uz Božju pomoć, s radošću i angažiranošću započeli i kanimo ga, također uz pomoć Duha Svetoga, i nastaviti, vjerujući da ćemo osjetiti njegove dobre plodove.
Prošlo je šest godina od pohoda pape Franje Sarajevu. Ima li plodova ili su ostale samo lijepe uspomene?
Osim lijepih uspomena ima i plodova! Borite se za opstanak i hrvate se s politikom.
Borite se za opstanak i hrvate se s politikom. Trpi li zbog toga duhovni i pastoralni život?
Trudim se zajedno sa svojim suradnicima da ne trpi ni jedan ni drugi. Zahvalan sam Bogu za vrijedne i savjesne suradnike i suradnice.
Stječe se često dojam da je vaš glas kao vapijućeg u pustinji svih ovih godina?
Volio bih kad bi taj vaš dojam bio istinit! Taj “Glas” neumorno i dosljedno poziva ljude da u svome životu omoguće djelovanje Boga, njihova Stvoritelja i Spasitelja! Taj “Glas” nas ljude podsjeća, da mi samo s Bogom, uz njegovu pomoć, možemo stvarno postati ljudi. Bog nama daje život, naše postojanje. To Božje davanje je obvezno, ne fiktivno ni proizvoljno. Naša životna rijeka ima svoj izvor iz kojega trajno istječe i iz kojega dobiva uvijek iznova novu svježinu i bistrinu. Glasnik “Glasa u pustinji” bio je u stvarnoj mogućnosti da raste u svojoj vjeri u utjelovljenog Boga – koji se potpuno stavio na stranu grešnog i slabog čovjeka – da u njemu prepozna stvarnog Mesiju, Spasitelja ljudskog roda i Gospodara cijele ljudske povijesti. Mi, kao sudionici i suradnici toga i takvog Mesije, iako se ne možemo uspoređivati s “Glasom iz pustinje” imamo također zadaću da tog Spasitelja s radošću i vjerom prihvatimo u svome svakodnevnom življenju i da ga “donosimo” svojim suvremenicima i svojim sugrađanima.
I na kraju, ispunili ste uvjete za mirovinu. Jeste li poslali Svetome Ocu “zahtjev za mirovinu” i kako biste, kada se osvrnete unatrag, ukratko opisali svoju biskupsku službu?
Baš ste znatiželjni! Naravno, da sam poslao! A što se tiče osvrta unatrag: sve je Božji dar, moji su samo grijesi! Zato moja usrdna molitva: Bože, hvala Ti! Bože, oprosti mi!