Mnogi mladi ljudi podrijetlom iz BiH rade i žive u svijetu te daju veliki doprinos društvu, znanosti... Jedan od njih je prof. dr. Bruno Lovrić iz Mostara koji je profesor u Hong Kongu i na Filipinima. Za naš list govori o svom životnom putu i školovanju, životu u Americi, pa zatim u dalekom Hong Kongu, piše Večernji list BiH.
Završili ste fakultet u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako ste se odlučili na studiji u SAD-u i što ste diplomirali?
- Od najranije mladosti bio sam veliki ljubitelj američkih filmova i serija pa sam imao želju ići na studij u Ameriku. Zahvaljujući stipendiji, taj san mogao sam i ostvariti. Studirao sam četiri godine opći smjer teatra, a zatim sam upisao trogodišnji magisterij glume na Ohio State Universityju. Tijekom studija radio sam u ljetnim teatrima diljem Amerike i proputovao tu veliku zemlju. Zanimljivo, radio sam kao glumac, stolar i sveučilišni predavač. Naučio sam puno o glumi i scenografiji, ali su mi nedostajale vrijednosti kao što su obitelj, prijatelji i domovina pa sam se vratio 2009.
Kako ste otišli iz SAD-a živjeti i predavati na drugu stranu svijeta - u Hong Kong?
- U domovini nisam imao kontakata u struci i pronalaženje posla bilo je izazov s kojim nisam imao mnogo uspjeha. Naivno sam se prijavljivao na svaki natječaj koji sam mogao naći i razgovarao s ljudima na “pozicijama”. Međutim, osim obećanja i brojnih odbijenica, drugih rezultata nije bilo. Jedno vrijeme radio sam kao novinar/urednik u Zagrebu i kao asistent redatelja Harisa Pašovića u Sarajevu, ali su to uglavnom bili kratki angažmani. Na kraju sam shvatio kako se moram prekvalificirati i isprobati novi pristup ili čekati duboku starost bez ijednoga dana staža. Budući da sam prije imao sreće sa stipendijama i prijavama za škole, odlučio sam se prijaviti na doktorat u području medija i komunikacija. Ta strategija je na kraju upalila i nakon nekoliko mjeseci dobio sam ponudu iz dalekog Hong Konga.
Možete li nam ukratko predstaviti Hong Kong i svoja iskustva iz tog područja?
- Prema QS World University Rankings, City University of Hong Kong je na 48. mjestu i tu sam dobio priliku pisati doktorat s poznatim znanstvenicima te predstavljati akademske radove na vodećim konferencijama u Aziji i svijetu. Međutim, neovisno o akademskim avanturama, živopisni Hong Kong me naučio puno o povijesti, politici, zemljopisu, običajima, arhitekturi, prehrani i mnogim drugim temama koje mi prije nisu padale na pamet. Grad je regionalni zrakoplovni centar i dobro je povezan s ostalim zemljama Azije pa sam tako uspio posjetiti države, gradove i sela čija imena prije nisam znao ni izgovoriti. Kad danas slušam vijesti o sukobima u Myanmaru ili željezničkoj nesreći na Tajvanu, u glavi imam živu sliku konkretnog mjesta i ljudi koji su mi se prije ovoga iskustva činili apstraktni i daleki.
Što znači kad se kaže za Kinu i Hong Kong “jedna država, dva sustava”?
- To znači da su Britanci predali Kini svoju bivšu koloniju Hong Kong uz uvjet da grad zadrži slobode, demokraciju, neovisno sudstvo i obrazovanje do 2047. Ljudima iz Kine trebaju vize kako bi ušli u Hong Kong i ta dva teritorija odvojene su pravno-administrativne jedinice. Nažalost, sigurno ste i vi ovdje pratili razvoj situacije vezano uz prosvjede i nove zakone. U posljednje dvije godine zamjećujemo kako se slobode u Hong Kongu sve više urušavaju i da nije izgledno kako će načelo “jedna država, dva sustava” doživjeti 2047.
Hong Kong zovu prostorom na kojemu “Istok susreće Zapad”. Osjeti li se u svakodnevnom življenju taj susret kultura i civilizacija?
- Iskreno, nisam siguran. Zapadnjaci najčešće žive na otoku oko četvrti koja se zove Central, a lokalno stanovništvo na ostalim mjestima - pogotovo na kontinentalnom dijelu koji se zove Kowloon. Ja sam stanovao u oba dijela pa ih mogu kratko usporediti. U Centralu su natpisi na engleskom jeziku i ljudi govore strane jezike. Na većini drugih mjesta lokalno stanovništvo govori isključivo kantonski, a engleski jezik im nije jača strana. Slušaju lokalnu glazbu, gledaju japanske serije, kineske realityje i korejske filmove pa im Zapad nije blizak ni posebno zanimljiv. Grad se pokušava predstaviti kao “melting pot” u kojem Istok susreće Zapad, ali to su iz mog iskustva uglavnom PR spinovi koji ne odražavaju stvarnost. Taksisti, barmeni, konobari, kuhari, trgovci i ostali “obični” ljudi uglavnom imaju problema s engleskim jezikom i izbjegavaju ga kad god je to moguće.
Hong Kong ima više javnih sveučilišta, koliko sam pročitao, devet, i brojne fakultete. Kad se govori o rangiranju njihovih sveučilišta, često zauzimaju prva mjesta u Aziji, ali i na svjetskim listama su visoko rangirani. Tri su među 100 najboljih u svijetu. Dva na kojima vi radite - City University of Hong Kong i The Chinese University of Hong Kong su visoko pozicionirani. Kako postižu tako dobre rezultate?
- Dobre rezultate postižu pragmatizmom u dizajniranju obrazovnih programa i strogim planiranjem kriterija napretka za zaposlenike. Sveučilišni odijeli specijaliziraju se u uskom segmentu istraživanja i trude se razviti ugled u isključivo tom polju. Moj odjel je poznat po kvantitativnoj analizi masovnih medija. Fokusirani su na privlačenje profesora koji koriste statistiku, R-programe i slične metode analize. Od njih se očekuje da redovito objavljuju u odabranim profesionalnim publikacijama, i to najmanje dva rada godišnje. Trude se privlačiti grantove i sudjelovati na međunarodnim konferencijama (kao ICA i AEJMC). Posao im je težak, ali primanja su dobra i njihov rad unapređuje sveukupni rang sveučilišta.
Počeli ste predavati i na De La Salle Universityju u Manili na Filipinima. To su sada predavanja “na daljinu”. Koji su vaši dojmovi o tom obliku nastave? Kako su studenti u Hong Kongu i na Filipinima prihvatili taj oblik studiranja?
- U početku je bilo zamorno i za mene i za studente jer nismo znali kako stvoriti ozračje u kojem se svi osjećaju pozvanima doprinijeti raspravi i preuzeti dio odgovornosti za svoje obrazovanje. Predavanja su se pretvorila u zamorne monologe u kojima sam (bezuspješno) pokušavao zvučati energično i zanimljivo dok razgovaram s redom crnih ekrana. To iskustvo bilo je toliko loše da sam se na kraju semestra zapitao čemu sve to vodi i jesam li opet pogriješio u izboru karijere. Međutim, onda sam sjeo i odlučio upotrijebiti sve “trikove” i lekcije koje sam prikupio iz medija, teatra i komunikacija te sam dizajnirao format koji nas neće “ubiti u pojam”. Taj oblik lijepo ide i sada uživam u online predavanjima. Sudeći po živahnim raspravama sa studentima i dobrim evaluacijama, mislim da i njima odgovaraju.
Mnogi studenti čitaju Večernji list i prate njegov portal. Koja je vaša poruka studentima u Mostaru i BiH?
- Prije nego što dam savjet, želim reći da su djeca i mladi u našim krajevima iznimno daroviti i kreativni. To je bogatstvo koje im može pomoći koju god struku izaberu. Savjeta je mnogo, ali bih 7 istaknuo: 1. budite neustrašivi, 2. ne dopustite da vas obeshrabri ekonomsko-politička situacije u našoj zemlji, 3. zadržite vedrinu, 4. ostanite fleksibilni i njegujte svoju znatiželju, 5. stječite radnu naviku, tj. važno je uporno raditi. 6. upamtite da profesori nemaju sve odgovore, 7. ignorirajte savjete koji vam nisu korisni. •