Eksplozija nepropisno skladištenih 2750 tona amonijeva nitrata u Bejrutu taj je grad ponovno vratila prizorima najgoreg rata koji je tamo bjesnio godinama, a Mostar je godinama nakon rata mogao doživjeti ne toliko tragičnu, ali ipak tešku sudbinu da je eksplodiralo malo “propisnije” uskladištenih 9000 minobacačkih projektila od 120 milimetara, piše Večernji list BiH.
Kao i u Bejrutu, nijedna obližnja zgrada u naselju Kolonija, te u naselju Vrapčići, ali i nedaleko od tvornice Unis, ne bi ostala neoštećena. U trima skladištima bio je uskladišten dio iranskih minobacačkih projektila, ali i projektila domaće proizvodnje koji su bili skriveni sve dio 2002., kada su ih pronašli pripadnici međunarodnih stabilizacijskih snaga SFOR-a.
Velika opasnost
Prema izračunu koji je za Večernjak napravio vojni stručnjak angažiran u Oružanim snagama BiH, u slučaju da je jedan projektil eksplodirao, svi drugi bi se aktivirali. Iranski minobacački projektili od 120 mm sadrže 2,3 kg eksploziva, dok neki drugi tipovi i proizvođači imaju malo više ili manje eksploziva. Oko 5000 komada sadrži 11,5 tona čistoga eksploziva. “Istodobnom detonacijom udarni val nanio bi znatnu štetu na objektima na udaljenosti do oko 450 m, dok bi maksimalni domet gelera bio do 4,5 km”, naveo je stručnjak. Smrtonosna fragmentacija iznosi do 550 metara, upozorava ovaj stručnjak. U mostarskom slučaju veću opasnost imali bi geleri, odnosno fragmenti minobacačkih projektila. U Tvornici duhana u južnom dijelu Mostara tijekom 2002. otkriveno je 5000 zazidanih minobacačkih projektila, dok je još oko 4000 komada bilo uskladišteno u tvornici Vrapčići u sjevernom dijelu grada. Za slučaj “mostarskih granata”, oko čega je čak sudski proces bio zatvoren za javnost, što je izazvalo niz kontroverzi i mogućnosti zataškavanja slučaja, nije nitko osuđen. A sudilo se Mehmedu Bajgoriću, Jusufu Piraliću, Hasanu Tojagi i Huseinu Galijaševiću, optuženima u slučaju “Mostarske granate”. Naime, tijekom suđenja predstavljeni su dokumenti koji su imali oznaku državne vojne tajne. Bajgorić je bio bivši direktor poduzeća za namjensku proizvodnju Soko VI, a Piralić voditelj Uprave za namjensku proizvodnju, kontrolu, promet i rezerve Vlade RBiH, Tojaga voditelj Uprave za namjensku proizvodnju u Jablanici, a Galijašević glavni direktor te Uprave. Njih se teretilo da su u podrumu poduzeća Đuro Salaj u Vrapčićima, Tvornici duhana Mostar i Unis telekomu Mostar kao sudionici neovlašteno uskladištili veću količinu streljiva i eksplozivnih tvari. Sve je provedeno za potrebe uprave za kontrolu vojne proizvodnje Ministarstva energetike i industrije Vlade RBiH za potrebe Armije BiH. Naime, oni su naložili proizvodnju i isporuku naoružanja i vojne opreme. Umjesto da ih isporuči vojsci, minobacački projektili skrivani su u poduzeću Đuro Salaj u Vrapčićima, Tvornici duhana Mostar i Unis telekomu Mostar. Uz 4054 minobacačke mine kalibra 120 milimetara, u podrum poduzeća Đuro Salaj bilo je uskladišteno dodatnih 1400 različitih upaljača za mine te 4000 vrećica dopunskog punjenja.
Državna tajna
Istodobno, u nekadašnjoj Tvornici duhana Bajgorić je naložio skrivanje 5002 minobacačke mine kalibra 120 milimetara. On je organizirao je i treće skladište u podrumskim prostorijama Unis telekoma Mostar, u kojima je bilo smješteno 46 limenih sanduka nitroglicerinskog baruta za proizvodnju minobacačkih mina, dva sanduka i tri vrećice barutnih punjenja za granate, kao i 14 sanduka s po 12 tromblonskih mina. Vrijednost naoružanja koje je SFOR poslije uništio bila je oko milijun KM. Pet godina poslije svi optuženi oslobođeni su optužbi da su bili odgovorni za ilegalne poslove, iako je svima jasno da skladištenje u središtu grada predstavlja teško kršenje sigurnosti građana, kao i skrivanje činjenice da projektili nisu poslani vojsci, već sačuvani u privatnim skladištima. •