musliman koji gradi crkvu

Kada je 1983. godine Husejn Huso Smajić započeo privatni biznis u svojoj pilani, na lokaciji Vesele Straže arheolozi su krenuli u istraživanje i potvrdu da se na tom prostoru nalazila rimokatolička crkva. Zbog nedostatka kulturnih slojeva, kako su tada priopćili, istraživanja su zaustavljena. Huso je više od 30 godina poslije upravo na toj lokaciji, na svom zemljištu, pronašao brojne ostatke, a povjesničari su ustvrdili da se radi o neprocjenjivoj vrijednosti za BiH. - Prilikom izgradnje vodozahvata za izgradnju austrougarske mini-hidrocentrale, koji se nalazi uz temelje rimokatoličke crkve, pronađen je kalež. Šef gradilišta tada je nagradio ljude kako bi šutjeli o tome. Spominjalo se i da su na lokaciji pokopana i dva kralja. Mi smo prilikom otkopa temelja naišli uz apsidu s vanjske strane crkve i na dva kostura, pa je moguća pretpostavka da su to dva kralja koji se spominju. Kosturi su još u zemlji, a početkom otkopa sredinom travnja znat ćemo više o njima - govori nam Smajić na početku razgovora. Kod njega u podrumu nalazi se i dio posude u kojoj stoji sveta voda. A nadvratnik srednjovjekovne crkve, postavljen kao nišan, nalazi se u muslimanskom groblju u Pruscu. Na nadvratniku je sa zavidnom umjetničkom vještinom urađena kompozicija s pticama, grožđem i stiliziranim biljkama. Nadvratnik crkve je naslikan iznad glavnog ulaza u crkvu - tvrdi. Arheologinja Ajla Sejfuli objasnila je da se u pisanim izvorima navodi postojanje crkve zajedno s franjevačkim samostanom ističući da je pohvalno samo to što je Husejn Smajić savjesno obavijestio Županijski zavod za zaštitu spomenika i nasljeđa, koji je pokrenuo inicijativu zajedno sa Zavičajnim muzejom u Travniku da se taj lokalitet istraži i da se zaštiti te konzervira. A Husina priča puno je dublja od same želje da napravi crkvu, na mjestu gdje se nekad nalazila. On je i jedan od uspješnijih bugojanskih gospodarstvenika i humanitarac. - Davne 1983. krenuo sam s pilanom, a opstao sam domaćinskim vođenjem kuće i tvrtke. Bez toga nema napretka. I na ovom lokalitetu je 1910. godine je izgradnju započela hidrocentrala Austro Ugarske, a ja sam iskoristio njihov cjevovod koji je bio u urušenom stanju i ideja se rodila jer je tu postajala elektrana. Da bi to napravio, trebalo je imat svoju zemlju koju sam ja imao. Cjevovod je dug oko 2 kilometra tako da sam morao kroz živu stijenu profrezati nekih 700 metara kanala dubokog 2 metra i širokog 90 centimetara. Te elektrane mi donose dobru dobit, iako sam uložio u njih 2 milijuna KM - govori Husejn Smajić. I vrijeme rata je proveo u Bugojnu, a oni koji ga poznaju tvrde da je u tom vremenu činio sve kako bi pomogao bilo kojem ugroženom čovjeku. - On nije gledao tko je koje nacionalnosti ili vjere, ali osobito se brinuo za manjine i one koje se tjeralo s tisućljetnih ognjišta. Bilo mu je teško gledati sva ta stradanja i razaranja u svome gradu, pomagao je ljudima na različite načine i zasigurno je i ovo što sada radi njegov krik za nekadašnjim Bugojnom, mjestom suživota, mira i tolerancije - govori nam jedan od poznanika osobe godine u BiH u izboru Večernjakova pečata. Bugojno odavno nije bilo ponosnije kao ovih dana, pobjeda Husejna Smajića daje novo svjetlo na situaciju u tom gradu. - Čestitari se izmjenjuju i uistinu je teško opisati ovaj osjećaj. Ljudi dolaze u obiteljsku kuću i svi se nude za pomoć. I kada sam počeo s radovima moji prijatelji iz Bugojna su mi se stavili na raspolaganje rekavši da žele sudjelovati, žele pomoći izgradnju crkve. Sada to dobiva nove razmjere - govori nam Huso ističući da novi radovi počinju ovih dana. Potrebno će biti isušiti umjetno jezero kako bi se nastavila arheološka istraživanja. - Iskreno, iz dubine duše moje bosanske, pokrenuo sam inicijativu za izgradnju iste crkve na tom mjestu. Odgojen sam u vjeri i ljubavi kao čovjek koji poštuje drugoga, kao netko čija je misija pomagati drugima i to će biti moj cilj i dalje - ističe Husejn Smajić. Njegova namjera je ljudska, iskrena, a želja mu je da Večernjakov pečat, nagrada koju je osvojio kao Osoba godine u BiH, zasja pored crkve koja će biti izgrađena na višestoljetnim temeljima. A Vesela, gdje se sve odvija, značajan je srednjovjekovni grad. Povjesničar Husein Čepalo tvrdi da je tu bilo kulturno, političko i duhovno središte župe Skoplja sve do dolaska Osmanlija u ove krajeve. - Bila je značajno trgovačko čvorište jer su se tu križali putevi koji su vodili preko Kupresa, Sinja i Klisa za Split, dalje za Zadar, zatim putevi dolinom rijeke Neretve, pa preko Prusca dolinom Vrbasa za Banju Luku i preko Rostova dolinom rijeka Lašve i Bosne. Vesela se prvi put spominje u djelu fra Andreja Šiparčića ‘Tabula od manastira’, 1648. godine. Podatke od njega preuzeo je poznati kroničar fra Nikola Lašvanin koji kaže da se 15. svibnja 1406. godine na ovome mjestu u Veseloj Straži održao kapitul Bosanske franjevačke vikarije, a za njenog vikara izabran je fra Marin Splićanin. Tom se prilikom tamo našao kralj Stipan Ostoja sa svojom pratnjom. Samostan još spominje fra Ivan Jukić koji je kroz ove krajeve prošao 1850. godine, zatim pop Čavić koji je pisao o gradu Vesela Straža. Ovo je značajno mjesto gdje su dolazili kraljevi. U dokumentima se spominje da su ovuda prolazili dubrovački trgovci koje su jednom prilikom opljačkali knez Pavle Modrinić i kraljev dijak Stjepan Milošević, koji su im oteli srebro koje su prevozili od Fojnice ka Splitu. Vesela se spominje u djelima kraljice Barbare 1414. Te godine i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva, poziva Turke u ove krajeve, ispričao je povjesničar Husein Čepalo. Kamenje, smatra, govori da je tu bila građevina, da je tu bio samostan i crkva gdje se odvijao kulturni i vjerski život i da je vladala međuvjerska tolerancija, jer u blizini samostana nalaze se i stećci u Pršljanima, što govori o prisustvu Bosanske crkve u tim krajevima, o vjekovnoj toleranciji.