Vera i Roko Popović jedni su od mnogih koji su uspjeli posvojiti dijete i ostvariti se u ulozi roditelja.
„Nakon mnogobrojnih pokušaja prirodnim putem, a zatim i umjetnom oplodnjom odlučili smo se na posvajanje djeteta. Nakon par mjeseci dobili smo našu Petru u starosti od 4 mjeseca, kažu supružnici Popović za Hrvatski Medijski Servis.
Danas majke sve češće napuštaju svoju djecu, najviše iz materijalnih, zdravstvenih i ovisničkih razloga. Kada dođu u Centar za socijalnu skrb cilj im je da dijete ostane s majkom te im se trude pružiti financijsku i liječničku pomoć. Ako unatoč tome majka odluči otići i ako prekine sve kontakte s tim djetetom ono je podobno za posvajanje. Drugi način na koji dijete može dospjeti u Centar je ako se oduzme od roditelja koji su se nasilno ponašali prema njemu ili nisu vodili brigu o djetetu.
Dvije vrste posvajanja
Alma Kozo, koordinatorica tima za skrbništvo i posvojenje iz Centra za socijalni rad Grada Mostara objašnjava kako postoje dvije vrste posvajanja: potpuno i nepotpuno.
„Potpuno posvojenje se realizira kada je dijete u starosti do 10 godina, a bračni par koji ga namjerava posvojiti nije stariji od 45 godina. U tom slučaju posvojitelji se u matičnoj knjizi potpisuju kao biološki roditelji i to dijete će imati srodnike (baku, djeda, rođake…) Kod nepotpunog posvojenja nije važna starost djeteta. U matičnoj knjizi ostaju mu biološki roditelji, a u slučaju smrti posvojitelja dijete zadržava njihova prava, ali ne i prava srodnika“, kaže Kozo za HMS.
Postoji još jedan oblik brige o djetetu, a zove se udomiteljstvo. Parovi se teže odlučuju na tu varijantu jer se vežu za dijete koje im po zakonu ne pripada. Ako to dijete, pak, mora otići iz obitelji to je velik udarac za njih.
Jedan od parova koji je imao želju posvojiti dijete su Danijela i Igor Jurčić, no njih nije pratila sreća kao kod Popovića. Nezadovljni su postojećčim sustavom. Smatraju da je nužno napraviti određene izmjene kako bi postupak posvajanja bio mnogo lakši i bezbolniji, kako djeci tako i budućim roditeljima.
„Zbog izuzetno spore procedure i loših zakona, odustali smo. Stekli smo dojam da zakoni o posvajanju u cijeloj BiH više štite roditelje koji su napustili djecu, od djece koja su zbrinuta po domovima. Dovoljno je samo vidjeti podatak koliko djece se posvoji na godišnjoj razini“, kažu za HMS supružnici Jurčić. Dodaju, da proces nije takav kakav jest, unatoč tome što su dobili svoje biološko dijete, ostali bi pri odluci o posvojenju.
Postupak i uvjeti posvajanja
Obiteljski zakon Federacije BiH za podnositelje zahtjeva posvojenja djeteta nalaže kako potencijalni posvojitelji moraju biti psihofizički zdrave osobe mlađe od 45 godina, državljani BiH koji nisu kažnjavani, s riješenim stambenim pitanjem i dovoljno prihoda za uzdržavanje djeteta.
Koordinatorica Kozo ističe kako se na području Mostara posvoji jedno dijete godišnje. Problem nije u zahtjevima za posvajanje, njih je sada preko 50, već nema djece koja su pravno sposobna za posvajanje. Parovi koji žele posvojiti često griješe te se ne obrate izravno Centru već idu u organizacije u kojima se nalaze djeca.
„Ljudi koji su na čelu tih organizacija često govore neistine, npr. da se djeca još viđaju s roditeljima i imaju kontakt s njima, te na taj način sprječavaju način posvajanja. Po svemu tome može se zaključiti kako je njima cilj da djeca ostanu, umjesto da im nađu obitelj koja će im pružiti topao dom“, kaže Kozo za HMS.
Postupak posvajanja djece nije kompliciran. Supružnici trebaju popuniti formular te donijeti rodni i vjenčani list, uvjerenje o državljanstvu, potvrdu o prebivalištu i liječničko uvjerenje te podatke o imovini i zaposlenju. Ako prođu u uži krug na njima se radi psihološka i pedagoška provjera te socijalna anamneza. Dijete ne prelazi odmah u novu obitelj, već se prelazak događa postupno. Za početak druže se vikendom, a Centar prati kakav im je odnos. Ako se nakon šest mjeseci provjere pokaže da su novi roditelji dobar odabir za dijete onda se radi pravno posvojenje djeteta.
Tužno je kako neki roditelji djecu uzimaju zdravo za gotovo. U HNŽ-u do sada je vraćeno dvoje djece, a gospođa Kozo je ispričala jedan od slučaja.
„Bračni par bio je na putu da uspješno posvoji dijete, a kolege i ja smo radili konačnu provjeru. Kod supruge nismo primijetili neku pretjeranu sreću zbog mogućnosti da postane majka, ali nismo poslušali svoju intuiciju i odobrili smo odlazak djeteta u njihovu obitelj. Ispostavilo se da nismo bili u krivu jer su nakon mjesec dana došli s namjerom da vrate dijete. Razlog im je bio apsurdan, dijete kao i svako drugo dijete, igralo se i po stanu su bile razbacane igračke.“ Na tom djetetu ostavljene su trajne posljedice jer je ono iz obitelji vraćeno nazad u dom.
Dok se riješe brojne rupe koje postoje u postupku posvojenja djece veliki broj njih čeka svoju priliku za obitelji i toplim domom.