Prošle su 24 godine od smrti Gojka Šuška, ratnog ministra obrane RH. Sljedeće godine bit će četvrt stoljeća od smrti desne ruke Franje Tuđmana, poznatog po lakonskoj i cezarovskoj izjavi: “Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen!” Stoga hrvatski domoljubi već danas trebaju početi s pripremama za obilježavanje 25. godišnjice smrti Gojka Šuška, Širokobriježanina koji je ostavio dubok trag u hrvatskoj novijoj povijesti. Jedna od najzaslužnijih osoba u stvaranju hrvatske države i osvjedočeni borac za opstojnost Hrvata u BiH umro je na današnji dan 1998. godine. Rodio se 16. ožujka 1945. godine u Širokom Brijegu, nedaleko od franjevačkog samostana i širokobriješke gimnazije u kojoj je stekao srednjoškolsko obrazovanje prije odlaska na studij matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. No, 1968. godine prije nego što je morao ići na odsluženje vojnog roka u JNA, preko Austrije odlazi u Kanadu. Bio je jedna od najaktivnijih osoba u hrvatskom iseljeništvu uopće, posebno na području prosvjete i kulture, pa je, zahvaljujući tome, nakon povratka u domovinu postao ministar iseljeništva u Vladi RH. Širokobriježani su ga uvijek zvali - “naš Goja!”
Uloga u ratu
Gotovo četvrt stoljeća od njegove smrti i 27 godina od njegova “izvršavanja zadatka” dovoljan je vremenski odmak da se o Šušku da vjerodostojan povijesni sud. Prošlo je dosta vremena otkad je Denis Kuljiš (koji je bio lijevog političkog opredjeljenja) u svojoj knjizi napisao da je Gojko Šušak uz Franju Tuđmana i fra Jozu Zovku najvažnija osoba u stvaranju hrvatske države. No, prema najrelevantnijim poznavateljima novije povijesti Šušak je ujedno i jedna od najzaslužnijih osoba za obranu hrvatskih područja u BiH, pa tako i čitave BiH, što je omogućilo oslobađanje okupiranih dijelova RH i stvorilo uvijete za Daytonski mirovni sporazum. Strani diplomati, koji su u vrijeme borbe protiv agresije i političkih previranja u to vrijeme boravili na prostoru bivše države, smatrali su Šuška najvjerodostojnijom političkom osobom na prostoru bivše države. U dijelu javnosti u Hrvatskoj, a posebno u većem dijelu BiH, te riječi stranih dužnosnika nastoje “zaboraviti”, zanemariti, nijekati, a Šuška što više oblatiti. Jednom smo prigodom pisali o domovinskoj nezahvalnosti prema Šušku. Mnoštvo je svjedoka koji pamte koliko se Šušku žurilo s Olujom radi spašavanja Bihaća. Mnogi u Sarajevu to dobro znaju, a sada nastoje zaboraviti i šutjeti o tome. Postoje transkripti dostupni ozbiljnim povjesničarima i u RH i u BiH te šire, koji svjedoče o Šuškovom grozničavom traženju najhitnijih rješenja za spas Bihaća.
Najuspješniji ministar obrane
Nepodnošljivo lako zaboravlja se i to da je po mnogim najuglednijim vojnim analitičarima upravo Šušak bio najuspješniji ministar obrane jedne države od vremena Drugog svjetskog rata. Strani diplomati najviše su vjerovali upravo Šušku pa je golem njegov doprinos i u postizanju mirovnih pregovora. Imali smo više puta prigodu osobno razgovarati s Gojkom Šuškom već od prvih dana njegova povratka iz Kanade. Hvalio je pisanje Večernjaka, volio je na Hrvatskom radiju čuti što se radi u Širokom i čitavoj Hercegovini, a posebno se zalagao za stvaranje novih hrvatskih medija i kulturnih institucija. Ljudi koji su osobno poznavali Gojka Šuška i njegov golem doprinos u obrani Hrvatske te pravodobnoj pripremi bh. Hrvata za obranu od agresije, što je bilo od presudne važnosti za obranu i opstojnost BiH te postizanje mira, pitaju se otkud dolaze pokude za onoga koji zaslužuje pohvale. Norveški književnik Bjørnson rekao je kako je nezahvalnost rezultat pomanjkanja kulture. Stoga je najčudnije da pokude na račun Šuška upravo dolaze iz tzv. kulturnog miljea lijevog političkog spektra u Hrvatskoj i nekih udruga koje se nazivaju kulturnim u sarajevskom “multi-kulti” ružičnjaku. Francuski pjesnik Alfred de Musset kazao je: “Ljudska nezahvalnost grob je dobročinstva!” Oni koji sami tuže i sude mogu lijepo upitati ugledne Bošnjake u Zagrebu koliki je osobni doprinos Gojka Šuška oko naoružavanja Bošnjaka u BiH, prihvata stotine tisuća izbjeglica… Možda nezahvalnici i ne znaju da je nezahvalnost i grijeh i porok te koliko je zaborav poguban. Gojko je bio Tuđmanova desna ruka pa ga je u procesu “detuđmanizacije” trebalo sjeći, a bio je i Hercegovac pa ga je u eri antihercegovačke histerije valjalo i blatiti. Neki su Šušku pripisivali i islamofobiju, a zagrebački muslimani govore suprotno. Neke u Sarajevu valja podsjetiti na slučaj kad je Ejup Ganić bio stradao u prometnoj nesreći. Tada je Gojko Šušak osobno zapovjedio da se Ganić vojnim helikopterom hitno prebaci do bolnice. Šuškov posljednji govor u Hrvatskom saboru odnosio se na ustavnu obvezu RH da skrbi o hrvatskoj manjini u drugim državama, a posebno o Hrvatima u BiH kao konstitutivnom narodu. One kojima Šušak nije nešto po volji valja podsjetiti na riječi američkog ministra obrane Williama Perryja na pogrebu Gojka Šuška: “Smrt Gojka Šuška nije samo velik gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, već je to velik gubitak za Hrvatsku. Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu, kažem danas za jednog velikog Hrvata: Otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti!