Posmrtni ostaci 35 žrtava genocida u Srebrenici dopremljeni su u Memorijalni centar u Potočarima, gdje će sutra biti pokopani tijekom središnje manifestacije obilježavanja godišnjice najvećeg ratnog zločina počinjenog na europskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. Bivši načelnik Srebrenice i jedan od vodećih bošnjačkih aktivista Ćamil Duraković, čovjek koji je među rijetkima preživio genocid, pokopat će jednoga člana obitelji.
Prošle su 23 godine od ovoga stravičnog zločina. Kako se danas osjećate kao jedna od žrtava?
- Kao sudioniku i preživjelom, a tada sam imao 16 godina, za razliku od onih koji to izravno nisu doživjeli i koji nisu izgubili bližnje članove obitelji, dakako da mi pada teže. Svake godine ova obljetnica je tužna, ali kada će se, kao ove, 23. ukopati netko vama bliži, onda to evocira sjećanje na tu tragediju. Ja ću, kao jedini preživjeli muškarac u obitelji, po muslimanskom običaju ukopati ujaka čiji su ostaci pronađeni. Svaka žrtva budi bol, ali kada je to netko iz vaše obitelji, onda vas to još dodatno pogodi. Emocije se vraćaju na početak. Prva bol došla je s prvim gubitkom 1995. godine, druga kada su identificirali vašeg člana obitelji, a treća je kada konačno njihove posmrtne ostatke položimo ovdje u grobove u Memorijalnom centru u Potočarima. Tek tada doživite kompletnu bol, ali i olakšanje. Olakšanje jer nakon 23 godine znate gdje se nalaze kosti vaših bližnjih nakon procesa otkrivanja masovnih grobnica i identificiranja ostataka.
Među onima koji će biti pokopani su i četvorica dječaka koja su kad su ubijena imala isto godina kao i vi tada?!
- Kada čujete takvu informaciju, ponovno se smrznete. Šesnaestogodišnjaci su uglavnom najmlađa generacija onih koji su krenuli kroz šume kako bi se pokušali spasiti prema Tuzli. Ja sam jedan od rijetkih koji je uspio doći na slobodan teritorij. Većina 16-godišnjaka bila je u kampu nizozemskog bataljuna pod zaštitom UN-a i tamo su se predali vjerujući da će ostati živi. Nažalost, većina onih koji su se predali završila je kobno. Rijetki su, nažalost, i oni koji su preživjeli put kroz šumu.
Osjećate li nakon 23 godine da postoji pravda na ovom planetu za žrtve Srebrenice?
- Poznati su razmjeri zločina koji su se ovdje dogodili, kao i oni koji su izravno ili posredno u svemu tom sudjelovali. Zato ne možemo biti zadovoljni brzinom privođenja onih koji su odgovorni. Ali u povijesnom kontekstu, kada pogledate, ipak morate priznati da je Haaški sud procesuirao ključne političke figure koje su odgovorne. Prije svih tu mislim na Radovana Karadžića, zatim Ratka Mladića kao glavnog zapovjednika tih operacija, Miloševića koji je svojedobno bio u procesu. Zatim, razni drugi generali Vojske RS-a našli su se pred Haaškim sudom i osuđeni su za genocid koji je prvi put nakon Drugog svjetskog rata dokazan u sudskim postupcima. Haaški sud je u tom dijelu napravio posao, a pravda je, međutim, apstraktan pojam. Istina je da je sporo dostižna jer se pojedini procesi vode 23 godine poslije. Moglo je biti i brže, a zašto nije, ključno je što ne postoji suradnja. Još uvijek tražimo 1000 osoba za koje nemamo ni jedan posmrtni ostatak. Sramota je što još uvijek nisu pronađeni ostaci 1000 osoba koji se nalaze u skrivenim masovnim grobnicama diljem RS-a. Nema te katarze i mislim da bi minimum morao biti to da svi ubijeni budu pronađeni, identificirani i pokopani. Pri tome mislim na sve strane u BiH. To je porazno za jedno društvo.
Kako u tome kontekstu doživljavate samo negiranje genocida u Srebrenici?
- Tu fazu upravo živimo. Tijekom povijesti poznati su i drugi takvi primjeri koji zapravo samo potvrđuju da su jedna od faza genocida. Nakon holokausta se slično događalo. To sada zapravo najviše boli. Unatoč našoj spremnosti da nastavimo živjeti ovdje u Srebrenici, imate situaciju da oni koji su odgovorni to negiraju.
Posebno se to odnosi na službene institucije entiteta - od predsjednika (Dodika), do premijerke (Cvijanović), ali i načelnika općine Srebrenica (Grujičić) koji je počeo iznositi provokacije koje kod građana koji su preživjeli genocid i koji će pokopati svoje mrtve bude emocije. To su uvrede. Ako to ne možemo prebroditi kao društvo, onda smo doživjeli veliki poraz kao društvo.
Vjerujete li u budućnost Srba i Bošnjaka u Srebrenici?
- Mi nemamo alternativu. U jednoj smo državi, a njezino uređenje ovisi o spremnosti naroda koncipirati svoj život. Kao čovjek bih želio da moja djeca žive u mirnom ambijentu, da nam se, ne daj Bože, ne dogodi ono što se tijekom povijesti događalo više puta. Svojim primjerom pokazujem volju živjeti u Srebrenici gdje sam izgubio dosta toga. Uvjeren sam kako većina Bošnjaka isto gleda na te stvari. No, trebat će vremena da iščeznu provokacije s kojim se suočavamo. Oni koji to rade trebaju prihvatiti činjenice i prestati ih ignorirati. Vjerujem u budućnost i vjerujem da ova zemlja može funkcionirati kako je zamišlja većina ljudi.
Posljednje pitanje, gospodine Durakoviću. Ipak će se obilježavanje srebreničkoga masakra vremenski podudariti s utakmicom hrvatske reprezentacije za koju i u BiH brojni navijaju?!
- Bez obzira na neke političke razmirice, mislim da je bosanskohercegovačko društvo pokazalo simpatije prema reprezentaciji Hrvatske koja odlično nastupa na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Mi navijamo za njih. Naravno, činit ćemo to i ubuduće. S obzirom na to da oni utakmicu igraju upravo 11. srpnja, u bh. društvu je već pokrenuta jedna inicijativa i ja joj se pridružujem. Budući da Bošnjaci proživljavaju jednu veliku tugu, mislim da bi kao reprezentacija trebali suosjećati s nama. Nadam se kako će barem postaviti crne vrpce ili drugačije simbolično obilježiti sjećanje na Srebrenicu. To bi bila velika satisfakcija za sve nas koji smo preživjeli, ali i za relaksiranje ukupnih odnosa. Za mene bi to bilo nešto veliko, a vjerujem i za većinu ljudi ovdje.