Irkinja Angela Hayes iz Irske s obitelji imala je zanimljivo, ali dirljivo i tužno svjedočenje na Međunarodnom molitvenom susretu mladih u Međugorju, piše Večernji list BiH. Najprije je govorila o smrti svoga muža.
“Moj suprug Tom 2002. godine počinio je samoubojstvo, kada je samo 32 godine. Imali smo 4 sina. Stevena 13, Tomasa 10, Roberta 7, i Alana 4,5 godine. Ne znam kako smo mi to prebrodili, ali danas želimo pomoći drugima.“ kazala je na početku svoga svjedočenja Irkinja Angele Hayes .
„ Kao razlog smrti njihova oca rekla sam djeci da se nije najbolje osjećao. I to je bilo jedino i što sam im mogla reći“ bile su Angeline riječi. Tražila je rješenje što učiniti za svoje sinove. Bojala se kako će uspjeti preživjeti život bez supruga. Srećom, imala je obitelj i prijatelje koji su je voljeli i koji su je poduprili u najtežim trenucima života,. Najviše su joj pomogli otac i majka.
„Svaki je dan bio nova borba, no morali smo se snalaziti kako smo najbolje znali. Bila sam vrlo zauzeta radeći u centru za obuku i podižući svoje dječake. Nisam imala vremena ni sat vremena otići negdje sama, odvojiti vrijeme za sebe i otići na savjetovanje. Kako sam to prebrodila? Stvarno ne znam. Momci su u to vrijeme bili aktivni - igrali su nogomet, bavili se plivanjem i trčanjem. Ja sam, pak, u isto vrijeme morala biti njihova majka i otac.“ kazala je vrlo emotivno Irkinja te dodala :“ Bilo je vrlo teško gledati druge obitelji koje su izgledale sretne zajedno bile dok sam ja bila sama. Sjećajući se toga vremena, mislim kako je najbolja stvar koju sam učinila bila ta da sam kupila jedan šator za sebe i svoje dječake, te smo mogli ići u prirodu, na kampiranje, kako bi proveli dragocjeno vrijeme zajedno. Bili smo kao izviđački tim. Nismo imali ni televizije niti struje, no imali smo obilje dragocjenog vremena koje smo mogli iskoristiti šetajući i razgovarajući uz plažu. Vrijeme provedeno na kampiranju bilo je sjajno. To smo mislim voljeli.“
Međutim, prisjeća se Irkinja, u dobi od 16 godina moj je najstariji sin Steven imao velike poteškoće u svom životu. Okrenuo se alkoholu i drogi tražeći utjehu, odnosno način za riješiti bol zbog gubitka oca. Htio je napustiti školu. Napustio je treniranje nogometa i drugih e sportova koje je volio. Jednostavno nije više vidio nikakvu vrijednost u svom životu. Želio je napustiti ovaj svijet, a bio je vrlo ljut. Mnoge smo noći proveli tragajući za njim. Posjela bih dječake u auto i vozili bi se gradom. Cijelo sam vrijeme plakala nadajući se da ćemo ga naći živa i zdrava. Bilo je to srceparajuće iskustvo. Jednostavno se nije mogao nositi s boli zbog gubitka oca. Na sreću, nakon izvjesnog vremena Steven primljen je u centar za liječenje od ovisnosti o alkoholu i drogama. Tamo je dobio određenu pomoć i skrb i to mu je pomoglo proći kroz svaki novi dan i bez droge. U rujnu je 2010. godine izgledalo kako je naš život prelijep. Mislili smo da ne može biti bolje od ovoga.. Prošli smo ono najgore. Moj drugi sin po starini je Thomas. Kada je završio školovanje, odlučio se obučavati za glavnog kuhara. U slobodno vrijeme bio je i vođa izviđača. Uživao je biti u prirodi. Ipak, nikako nije mogao podnijeti gubitak oca i točno devet godina i jedan dan nakon smrti svoga oca. U ožujku 2011. , Thomas je završio svoj ovozemaljski život. Bilo mu je devetnaest godina. Ovo je najgora i najstrašnija stvar koja se može dogoditi jednoj majci. Izgubila sam svoga dragog sina Thomasa, a njegova je prerana smrt bila rezultat samoubojstva. Na nesreću, Thomas nije pokazivao nikakve znakove svoje utučenosti - ni kako se osjećao, niti bilo kakve znakove tereta koji je nosio i koji ga vukao prema dolje. Kako? Zašto? Nisam to mogla jednostavno prihvatiti. Bol je bila nepodnošljiva. Moje srce je bilo raskomadano u komadiće. On je bio divna, brižna i vedra osoba. Thomasa su u našemu gradu voljeli mnogi, i mladi i stari. Ljudi još uvijek govore o njemu i prisjećaju ga se- Pitala sam se - Kako? Što sam to pogrešno učinila? Ipak sam doživjela olakšanje u njegovim riječima u pismu koje je ostavio za mene, a u kojem sam vidjela da ništa od onoga što sam učinila nije tome bilo uzrokom. On je jednostavno želio biti sa svojim ocem i pričati mu o sjajnom vremenu koje smo provodili zajedno posebno za vrijeme kampiranja. Ponovno smo se morali suočiti s time kako preživjeti život bez sina, brata, strica ili prijatelja. Jednostavno smo se raspadali. Nakon toliko teškog rada, nakon tolikih godina, nakon što smo napokon se osjećali dobro, zašto se to moralo dogoditi? Nakon Thomasove smrti 2011. godine, gospodin John Malone je prišao mojim sinovima Stevenu i Robertu i pozvao ih da pođu s njim u Međugorje na Festival mladih. To je bio početak ozdravljenja i početak novog života za nas. Moj mi je sin Steven 2012. godine kazao: «Mama moraš otići u Međugorje. Odlično je, svidjet će ti se, molim te pođi s nama.» Sljedećeg sam se ljeta sa svojom djecom pridružila skupini mladih i otišli smo u Međugorje. Za Medjugorje je važan - mir. Bože moj, prije Međugorja nisam doživjela ništa takvo! Tijekom moga boravka ovdje s leđa mi je sišao teret. Iskusila sam istinski mir u svome srcu i znala sam da je Gospa sa mnom i da mi pomaže nositi moj teret. I ponovno sam osjetila tu potvrdu da nisam bila sama. Pokušavam ne dozvoliti stvarima da me zabrinjavaju, a sada jednostavno molim za mir i sve predajem Gospodinu, jer, u konačnici, ono što se treba dogoditi dogodit će se. Nema smisla biti pod stresom i zabrinjavati se zbog stvari koje su izvan moje kontrole. Međugorje je uistinu čudo za moju obitelj. Naši su se životi promijenili, ovdje smo iskusili ozdravljenje i mir. Volimo dolaziti ovdje i sjajno je vidjeti tolike mlade ljude koji ovdje doživljavaju mir i obnavljaju svoju vjeru. Na sreću, danas su, zahvaljujući pomoći Blažene Djevice Marije - Gospe Međugorske, sva moja djeca sretna i puna života. U međuvremenu sam postala i baka dvoje prelijepe unučadi, a 2014. smo godine pozvani i u jednu televizijsku emisiju na kojoj sam trebala podijeliti svoju priču o tome kako je samoubojstvo utjecalo na život moje obitelji. Moj je sin Alan, koji je ujedno član Međunarodnog zbora Festivala mladih u Međugorju već dugi niz godina, za vrijeme te emisije otpjevao pjesmu Survivor koju je sam napisao i posvetio meni. Primili smo veliku potporu od ljudi i preporučili su nam snimiti tu pjesmu kako bismo mogli prodajom prikupljati novac u dobrotvorne svrhe. Ovo i jest stvarni razlog iz kojega je i zašto je osnovana zaklada Thomas Heyes koja daje svjetlo i nadu. Zaklada je osnovana 2014. godine Prvo je prvi Angelin sin Steven kazao kako je zahvalan da može stajati među mladima na ovom festivalu. Međugorje mje iz temelja promijenilo. Kao osoba već znam da Gospa Medjugorska brine o mojoj obitelji. Treći sin Alan je kazao kako je ga glazba uvijek nosila u životu. Uvijek sam želio svrati gitaru i pjevati Tako sam napisao pjesmu o mom ocu i bratu posvećene majci Pjesma govori o tome .Ako digne glavu i krene naprijed onda će uspjeti“. Alan je, inače, član Međunarodnog zbora i orkestra , a na kraju je otpjevao pjesmu Survivor posvećenu svojoj majci i dobio veliki pljesak od mladin nazočnih na ovom molitvenom festivalu..