Uz posredništvo međunarodnih dužnosnika, a primarno onih iz SAD-a i Europske unije, u proteklih dvadesetak godina bezuspješno su inicirane ustavne i važne zakonske izmjene koje su trebale dovesti do relaksacije unutarnjih odnosa i stvaranja funkcionalnije države, piše Večernji list BiH.
Nakon posljednjih signala iz Washingtona, Bruxellesa i Berlina budi se nada u mogućnost ponovnog otvaranja razgovora političkih lidera u BiH koji bi rezultirali ustavnim promjenama ili bar reformom izbornog zakonodavstva, kao trenutačno gorućim političkim problemom u BiH.
Neuspješni pokušaji dogovora
Najpoznatiji pokušaj svakako je vezan za Travanjski paket iz 2006. godine, za koji mnogi smatraju da može biti polazište novih pregovora. Inicijatori promjena bili su SAD i OHR, koji je tada vodio Christian Schwarz-Schilling, a finalna verzija sporazuma predviđala je prekompoziciju državne vlasti, promjenu nadležnosti parlamentarnih domova, uvođenje dužnosti predsjednika i dopredsjednika umjesto Predsjedništva BiH te proširivanje djelokruga i ovlasti Vijeća ministara BiH. Mijenjao se i način izbora ovih institucija, a paket ustavnih promjena odbijen je prvenstveno zahvaljujući Stranci za BiH i HDZ-u 1990.
Prudski proces predstavljao je pokušaj domaćih lidera da manje-više sami dođu do nekih rješenja. Te 2008. inicijativa domaćih lidera Dragana Čovića (HDZ), Milorada Dodika (SNSD) i Sulejmana Tihića (SDA) o ustavnim promjenama u BiH, koja je nazvana Prudski sporazum, bila je prilika da se neke stvari pomaknu s mrtve točke. No, protivnici dogovora bili su glasniji i jači, a nije pomogla ni otvorena potpora dogovoru koju je pružao tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak.
Godinu kasnije organizirani su novi razgovori o ustavnim promjenama pod okriljem međunarodne zajednice. Na inicijativu EU-a u NATO bazi u Butmiru organiziran je sastanak bh. političara i predstavnika Unije. Predloženi sporazum na ovim pregovorima umnogome se oslanjao na Travanjski paket. Butmirskim sporazumom promijenila bi se, između ostalog, namjena Doma naroda koji bi u ovom slučaju sudjelovao u izboru Predsjedništva BiH. Međutim, nije bilo potrebnog konsenzusa ni o prihvaćanju ovog dokumenta. Europski i američki dužnosnici su, ipak, smatrali kako postoji prostor za dogovor pa su revidiranu verziju sporazuma iz Butmira nakon nekoliko mjeseci pokušali spasiti, ali rezultat je bio istovjetan kao i s “originalnim” Butmirskim sporazumom.
Uslijedile su godine zastoja ozbiljnog političkog dijaloga, čemu je umnogome doprinijelo ignoriranje volje hrvatskih birača 2010. i nametanje “platformaške” vlasti u FBiH. Bošnjačko-hrvatski odnosi od tada se nisu popravili, a u međuvremenu se i retorika između Sarajeva i Banje Luke dodatno zaoštrila.
Izborni zakon
Krajem 2013. i početkom 2014. godine europski povjerenik za proširenje Stefan Fuele pokušao je posredovati između političkih lidera u BiH u ustavnim izmjenama kojima bi se osiguralo legitimno nacionalno predstavljanje, ali i dokinula diskriminacija “ostalih” u izbornom sustavu BiH. Nakon toga je bilo još nekoliko slabašnih pokušaja da se ostvari napredak, a sve više se fokus s ustavnih prebacivao na promjene Izbornog zakona BiH za koje nije potrebna dvotrećinska većina u državnom Parlamentu.
Mostarski sporazumi HDZ-a i SDA najavili su mogućnost rješenja, a pojačano zanimanje SAD-a i EU-a u proteklim mjesecima svojevrsni je nagovještaj ozbiljnijeg pristupa međunarodne zajednice problemima koji onemogućavaju napredak zemlje. Novi razgovori domaćih lidera, uz aktivnu pomoć iz međunarodne zajednice, trebali bi rezultirati konačnom reformom izbornog zakonodavstva, a možda i ustavnim promjenama. Svima je jasno da je 2021., kao neizborna godina, pogodno razdoblje da se otklone sve manjkavosti iz izbornog zakonodavstva BiH. Većina njih na onaj ili ovaj način tretirana je i kroz sve spomenute ranije pokušaje da se dođe do unutarnjeg političkog dogovora.•