Moj osvrt na 43. obljetnicu Dana Sveučilišta u Mostaru proizlazi iz činjenice kako sam i sam, prvo kao student redovitih, a potom poslijediplomskih i doktorskih studija, već tri desetljeća ponosno dio sveučilišne zajednice. Podjednako tako, duboko sam svjestan da obnašam i odgovorne političke dužnosti koje se neizravno odražavaju na kvalitetu rada i ustroja ove jedine javne visokoškolske ustanove na hrvatskom jeziku.
Iznimno sam sretan što kao redoviti profesor Sveučilišta u Mostaru osobno mogu posvjedočiti činjenici njegova stalnog rasta i razvoja kao i primjene najviših europskih standarda u visokoškolskom obrazovanju. Provedeni proces međunarodnog akreditiranja, koji je na zahtjev Sveučilišta, kao članica Europske udruge za osiguranje kvalitete u visokom obrazovanju (ENQA), provela Agencija za znanost i obrazovanje Republike Hrvatske, jamstvo su kvalitete i obrazovnog standarda koje Sveučilište pruža te potvrda njegove uspješnosti. Činjenica da je u međunarodnom postupku akreditiranja sudjelovalo više od dvadeset akreditiranih stručnjaka iz više europskih zemalja ukazuje na ozbiljnost i značaj samog procesa, ali i težnju menadžmenta Sveučilišta za njegovim pozicioniranjem na ljestvici prestižnih europskih sveučilišta.
Veseli me činjenica da je Sveučilište u Mostaru visoko ocijenjeno i na reakreditaciji koju je provela Agencija za razvoj visokog obrazovanja i unaprjeđenje kvalitete. Od ukupno deset kriterija, sedam je potpuno ispunjeno, a samo tri znatno.
Svatko od nas kao pojedinac iz svoje perspektive može imati pogled na sadašnjost, no postignuti institucionalni rezultati mjerilo su i perspektiva iz koje se mora promatrati budućnost Sveučilišta. Rezultati su ti koji pružaju pogled i koji nas obvezuju i potiču na stalnu promjenu i neumornu težnju postizanja novih rezultata i dostizanja sve većih i većih standarda. Ono na što želim potaknuti sve nas jesu upravo standardi. Podižimo osobne standarde, osobno znanje i vještine kako bismo kao pojedinci pridonijeli povećanju institucionalnih standarda, u ovom slučaju našeg Sveučilišta u Mostaru.
Mnoštvo je uspješnih aktivnosti, na mojem i našem Sveučilištu, o kojima bi se puno toga moglo kazati. Puno je novih iskoraka, novih projekata. Organizacijski, Sveučilište raste iz dana u dan. Nezaustavljivo se razvija i uspješno pozicionira u Bosni i Hercegovini, okružju, ali i Europi. Optimalno i veoma brzo odgovorilo je na izazove pandemije COVID–19, uskladivši nastavni proces novonastaloj situaciji, a istodobno brinući se za očuvanje zdravlja svih svojih studenata, nastavnika i zaposlenika. Upravo u ovom razdoblju načinjeni su značajni iskoraci. Potreba za reorganiziranjem nastave pridonijela je povećanju njezine kvalitete kroz digitalizaciju i korištenje novih mogućnosti koje pružaju virtualne i online platforme. Sveučilišna televizija je pokrenuta, a s radom je otpočela i sveučilišna tiskara...
Kako sam na početku istaknuo, uz poziv redovitog sveučilišnog profesora, obnašam i odgovorne političke dužnosti. S te strane na Sveučilište u Mostaru gledam kao jednu od osam javnih visokoškolskih ustanova u Bosni i Hercegovini. Tijekom svog drugog mandata na poziciji hrvatskog člana Predsjedništva BiH imao sam prigodu razgovarati s predstavnicima Rektorskog zbora BiH i većinom rektora javnih bh. sveučilišta i univerziteta. Kao što smo tada zajednički iskazivali brigu za poziciju i tretman javnih sveučilišta i univerziteta u BiH, prije svega iz razloga veoma malih izdvajanja za znanost, tako i danas potvrđujem svoju zabrinutost tom činjenicom. Iako duboko svjesni da je razvoj jednog društva uvjetovan ulaganjima u visoko obrazovanje i znanost, pomaci u Bosni i Hercegovini na tom polju su minorni i nedovoljni da bi omogućili rast obrazovanih pojedinaca, a samim time i rast države. Nažalost, Bosna i Hercegovina još je uvijek daleko ispod europskog prosjeka izdvajanja za znanost i obrazovanje. Ulaganje u znanost i inovacije iznimno je važno kako bi napredovali gospodarstvo, društvo i država, a europska perspektiva i integracijski procesi kojima stremimo pred nas stavljaju ovo pitanje kao izazov na koji odgovor moramo dati svi, i to veoma brzo i kvalitetno.
Drugo važno pitanje koje želim istaknuti pitanje je autonomije sveučilišta i univerziteta. Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da više univerziteta ima problem s nadležnom obrazovnom, ali i zakonodavnom i izvršnom vlašću. Nerijetko se događa da se stupanj autonomije univerziteta ocjenjuje i analizira, a nekada nastoji i ograničiti, selektivnim uzimanjem u obzir pojedinih dijelova kompleksnog pojma autonomije. Sveučilišta i univerziteti moraju uživati svoja izvorna prava, a autonomija je conditio sine qua non. Stoga, obveza svih nas koji obnašamo političke dužnosti jest poduprijeti autonomiju sveučilišta i univerziteta jer njihova autonomija preduvjet je modernog sveučilišta od kojeg društvo može imati koristi.
Na kraju, osvrnut ću se i na odnos javnih sveučilišta i univerziteta u Bosni i Hercegovini. Izvrsna i stalna suradnja rektora i Rektorskog zbora Bosne i Hercegovine poruka je svima nama u politici da se može izvrsno surađivati i odlučivati konsenzusom, kako to oni i čine. Unatoč svim razlikama, rektori nas podsjećaju kako ima nade kada postoji želja. Na najbolji način pokazuju nam kako je moguće razviti i zdravu empatiju ako se teži i stremi visokim ciljevima i europskim vrijednostima.
Koliko god nam to bilo teško shvatiti, jedino zajedno, uz međusobno poštivanje, uvažavanje i razumijevanje, moramo činiti nove iskorake u društvu zbog svih generacija koje nam dolaze, ali i nas samih. Stoga, neka sveučilišta i univerziteti budu nova paradigma dizajniranja boljeg bosanskohercegovačkog društva.•