Franju Tuđmana, oca hrvatske države, oduvijek je bilo moderno ili žestoko napadati ili nekritički veličati. Sredine nema: ili je „crn“ ili je „bijel“. Mrtav je već više od dvadeset godina, ali još uvijek ga prati stigma da je glavni krivac za sve loše što se događa u Hrvatskoj. Oni koji pripadaju skupini Tuđmanovih kritičara – bilo da je riječ o domaćim ili stranim političarima, novinarima, politolozima – ne samo da u njegovu političkom djelovanju ne vide ništa dobro ni pozitivno nego se trude pronaći najmaštovitiji izbor riječi da bi ga što efektnije ocrnili i omalovažili. Umjesto na istini i vjerodostojnoj građi, takvi svoje ocjene najčešće temelje na poluinformacijama, propagandi, podmetanjima, mržnji, osveti. Njih ne zanimaju povijesne okolnosti, oni ne zalaze u arhive, ali „znaju“ da je Tuđman bio autokrat, trgovac teritorijem, izdajica, agresor… Nije uputno generalizirati, no nećemo previše pogriješiti nazovemo li takve znalce krivokletnicima. Ovi pak drugi, koji pretjeruju u njegovu glorificiranju, koji svjesno zanemaruju slabosti njegove vladavine i političke promašaje, polako ali sigurno grade njegov kult ličnosti.
Distanca i hladna glava
Da bi se objektivno ocijenilo Tuđmanov lik i djelo, da bi se nepristrano valorizirale njegove zasluge za narod, potrebni su povijesna distanca i „hladna glava“. Kad se otvore arhivi i istraži nedostupna građa, tek će se tada – uz uvažavanje povijesnoga konteksta – moći pouzdano interpretirati Tuđmanovi politički potezi. Dok se to ne dogodi, ne treba vjerovati na riječ ni simpatizerima ni kritičarima, pa bili oni i uvaženi povjesničari. Jedan od kritičara, ugledni povjesničar Tvrtko Jakovina, otišao je najdalje od svih. Premda historiografija nije meteorologija te se ne bavi prognozama, on je lani vrlo hrabro predvidio da će Franjo Tuđman biti „odbačen“, da će „otići“ s trgova i iz ostalih hrvatskih javnih prostora, da će njegovi spomenici biti premješteni „na ista mjesta gdje su premještani spomenici prethodnih hrvatskih vladara“. Mnogi od članova stranke koju je osnovao, prognozira povjesničar, „bit će prvi koji će zagovarati takav prekid s prošlošću“, ali na to ćemo trebati pričekati „još neko vrijeme“.
„Neće to biti ništa drugo i drugačije od sudbine koja je od istih ljudi zadesila cara 1918., pa kralja 1941., pa poglavnika 1945., pa maršala od vremena Tuđmana sve do premijera Plenkovića. Ne može biti drukčije jer se model vladanja Hrvatima u posljednjih stotinu godina jedva promijenio“, argumentirao je svoju prognozu profesor Jakovina. S mišljenjem dr. Jakovine, koji očito smatra da Tuđman nije zavrijedio onoliki broj trgova, ulica, parkova, spomenika, pa ni zagrebački aerodrom, vjerojatno se slažu mnogi inozemni i domaći političari i povjesničari, ali mnogo je i onih na suprotnoj strani, koji smatraju da se Tuđmanov lik i djelo namjerno iskrivljuju i krivotvore, da ga optužuju i za ono što nije učinio. Ukratko, da ga kleveću. Tako povjesničar Davor Marijan tvrdi da je Tuđman najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti, a znanstvenik Roman Domović naziva Tuđmana oklevetanim državnikom. Diskreditacija Tuđmana posebno je bila izražena nakon njegove smrti, u procesu detuđmanizacije koji je u Hrvatskoj trajao petnaestak godina, sve do haaškog oslobađanja generala Gotovine i Markača.
S negativnim mišljenjem o Tuđmanu ne slaže se ni većina Hrvata. Pokazuju to i anketna istraživanja koja je za Novu TV provela agencija Ipsos. Jednu anketu provela je 2014., a drugu 2019. i obje su pokazale da je prvi predsjednik Republike Hrvatske najbolji hrvatski državnik. Prema lanjskoj anketi, 52 posto ispitanika smatra ga pozitivnim, njih 29 posto i pozitivnim i negativnim, a samo 13 posto negativnim (ne zna 6 posto). U usporedbi s povijesnim konkurentima Tuđman je dobio najbolje ocjene, a najbliži su mu Ivica Račan s 37 posto i Josip Broz Tito s 35 posto. Ankete, dakle, pokazuju percepciju, a za objektivnu ocjenu Tuđmana političara i državnika trebali bi se pobrinuti ozbiljni, nepristrani istraživači. Zanimljivo je spomenuti dvojicu istraživača koji su o Tuđmanu – promijenili mišljenje.
Jedan je publicist Darko Hudelist, koji je napisao Tuđmanovu biografiju i čiji su stavovi o njemu bili izrazito negativni. Danas kaže da je Tuđman „zapravo bio prilično umjeren i razborit intelektualac i političar“, da je bio „prilično racionalan i trezven predsjednik RH, koji nije težio provociranju ratnih sukoba, nego je, naprotiv, umnogome zaslužan što Hrvatska u vrijeme Domovinskog rata nije doživjela veća razaranja“ te da se „kao predsjednik RH on pokazao mnogo mudrijim, razboritijim i umjerenijim nego što je to nagovijestio u pojedinim dijelovima ‘Bespuća’“.
Promijenili mišljenje
Drugi čije je mišljenje evoluiralo jest američki povjesničar hrvatskih korijena James J. Sadkovich, neovisni znanstvenik koji je napisao prvu ozbiljnu političku biografiju Franje Tuđmana. On je, kao i većina „lijevih“ povjesničara na Zapadu, Tuđmana smatrao „opasnim nacionalistom“ i „autoritarnom figurom koja je nastojala stvoriti Veliku Hrvatsku“. No dugogodišnjim proučavanjem građe otkrio je da se taj zapadni konsenzus o Tuđmanu temeljio na glasinama i propagandi. Tražio je neposredni dokaz da je hrvatski vođa bio „zadrti nacionalist sav zaokupljen uklanjanjem svih Srba iz hrvatskih teritorija“, ali ga nije našao.
Tuđman je „bio sve samo ne autoritarni vladar“, piše Sadkovich i zaključuje: „Unatoč tomu, naša sadašnja predodžba o Franji Tuđmanu ostaje vrlo negativna. Djela koja su branila njega, a opovrgavala njegove klevetnike ili nisu bila čitana u širem krugu čitateljstva, ili su bila ograničena na one koji znaju čitati hrvatski. Propaganda je oblikovala našu predodžbu o tome hrvatskom vođi, a njezina ideološka sklonost staroj, nesvrstanoj jugoslavenskoj državi navela je ljevicu na Zapadu na gotovo instinktivnu reakciju koja je Tuđmanu dala ulogu negativca.“ Spomenuta dva slučaja pokazuju da se događa neumitan proces revalorizacije Tuđmanova lika i djela u kojem će prvi predsjednik dobiti ulogu pozitivca. Mišljenje neće promijeniti jedino njegovi zadrti kritičari, koji su svoje stavove zacementirali uglavnom zbog ideoloških razloga. Među njima je najviše onih koji nikad nisu željeli hrvatsku državu. Početkom 1990-ih takvih je u Hrvatskoj bilo, prema Tuđmanovoj procjeni, između 15 i 20 posto. Koliko ih je danas? Nije više važno, ali zasigurno ih je puno manje.