Dani u Velikom tjednu su vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu. Još od davnina vjernici u raznim krajevima BiH u te dane prakticiraju različite običaje, piše Večernji list BiH.
Običaji među Hrvatima
Veliki tjedan počinje Cvjetnicom ili Nedjeljom muke Gospodnje. Ovaj se tjedan, najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene. Uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na posljednju večeru. Na Veliki petak nema sv. mise. Obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. Velika subota dan je tišine, do vazmenog bdjenja, subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. Na Uskrs se slavi Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrću. Uz kantanje muke, križni put, obvezan post, uz Veliki petak veže se još jedan običaj koji se posljednjih godina aktualizira ponajviše zahvaljujući Udruzi "Ramska tradicija", ali i profesorima istraživačima. Prema predaji, na dan Isusove muke radilo se "križićanje" ili "sicanje", odnosno tetoviranje katoličkih djevojčica, a ponegdje i dječaka. Uz taj datum, tradicionalno tetoviranje obavljalo se i na dan sv. Josipa te na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikog tjedna i na Ivandan (24. lipnja). Iako se "križićanje" ili "sicanje" smatra staroslavenskim običajem, kasnije je dobilo izrazito kršćansku crtu. Izrada tradicionalnih tetovaža najviše se prakticirala u razdoblju kada je BiH pala pod osmanlijsku vlast. Tetovirane su uglavnom ruke, ali je bilo žena koje su tetovirale i prsa te čelo. Muškarci su tetovirali uglavnom nadlaktice ili eventualno čelo. Zemljopisno je taj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i na području Dalmacije. Prema istraživanjima povjesničara i arheologa, jedan od ciljeva tetoviranja bio je da se katoličku djecu na neki način obilježi u slučaju da bi bila odvedena.
Kako su Turci u to vrijeme otimali kršćansku djecu i slali je u Tursku da budu janjičari i sluge, katolici su tako željeli zaštititi djecu i zauvijek je obilježiti kako bi znala kome pripadaju.
Iako je sam proces nastanka ove tetovaže jako bolan, djevojčice su hrabro držale ispružene ruke dok su ih majke, bake, susjede bockale po tisuću puta, odnosno onoliko koliko je bilo potrebno da se simbol, najčešće križa, utisne u njihovu kožu i time ostavi trajni pečat identiteta.
Tako štitili djecu
One hrabrije djevojčice čak su ponekad same sebi radile tetovaže, i to najčešće dok su čuvale ovce, koze ili goveda na ispaši. A prema objašnjenjima, postupak počinje tako što se u jednoj posudi pomiješaju mlijeko (kravlje, ovčje, a ponekad i majčino), med i usitnjeni ugljen od izgorjelog drva. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom i mlijekom, dobivala se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom umočenom u tu smjesu crtale križeve ili druge simbole na rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno manjom iglom bockale ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu i miješala se s krvi. Ranice bi zarasle i crteži raznih motiva ostajali su za cijeli život.
Profesor filozofije, koji se ujedno bavi proučavanjem tradicije i običaja ramskoga kraja, Zoran Stojanovi, a koji i sam ima tradicionalnu tetovažu koju mu je prije nekoliko godina napravila majka, i to upravo na navedeni tradicionalni način, navodi kako se iz još uvijek prisutnih tetovaža može zaključiti da je kod "križićanja" ili "sicanja" daleko najzastupljeniji simbol križ, zatim krug, grančica i sunce sa zrakama. Ta vrsta tetoviranje bila je redovita do 1938., a od tada je u padu. Sada su gotovo ova tradicija i običaj izumrli. U jednom razdoblju tetoviranje je u nekim dijelovima BiH, uz vjerski identitet, postalo i svojevrsna moda. U novije vrijeme nekoliko žena iz etnoskupine "Čuvarice" iz Rame napravilo je tradicijske tetovaže, ali ne na tradicionalan način. Inače, neki motivi tradicionalnih tetovaža mogu se naći na stećcima, ali i kod drugih naroda, poput Kurda, eritrejskih kršćana te južnoameričkih naroda.