Na praksi mi je bilo dvanaestero djece, ali nitko od njih nije se nastavio baviti ovim zanatom - kazao je Ivo Kožulović, Žepčak koji se bavi jednim od najstarijih zanata, izradom proizvoda na tkalačkom stanu. Modernizacijom i dolaskom suvremene tehnologije sve manje se čuva tradicija na ovim prostorima. Danas je sve manje ljudi koji se bave starim zanatima. Malo ih je jer se više ne isplati gajiti tradiciju koja mnogima ne znači mnogo. Razgovarali smo s nekoliko njih koji se još uvijek bave nekim od najstarijih obrta. Zanimalo nas je može li se pristojno živjeti od obrta, koliko dugo se bave njime i zašto se mladi ne žele time baviti...
Treba očuvati tradiciju
Vinko Sović, sada već umirovljenik, urarskim zanatom bavi se od 1961. godine. Jedini je urar na području Žepča i okolice. – Dolaze mi ljudi iz okolnih gradova, Zenice, Maglaja, Zavidovića.. jer tamo gdje oni žive nema urara, kazao je Vinko. - Mi još nismo dostigli standard da stalno mijenjamo satove ako se nešto pokvari ili se isprazni baterija. Ima ljudi koje vežu uspomene za sat i žele ga održavati, kazao je Vinko. Dodao je i kako se bavljenjem urarskim zanatom može zaraditi za život, a na pitanje zašto se mladi ne žele baviti nekim od zanata, Vinko je kazao kako su oni danas nezainteresirani, nemaju “sluha”, a zanimaju ih poslovi s boljom zaradom, poslovi s “visokim” pozicijama te nemaju nikakvu želju za očuvanjem zanata. Jedan od zanata koji također odlazi u zaborav je obućarski. Sedamdesetčetverogodišnji obućar iz Mostara kazao je kako se ovim zanatom bavi od svoje petnaeste godine, kada je isti i završio.
Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...