S ravnateljicom Klinike za psihijatriju Vrapče doc. prim. dr. sc. Petranom Brečić dovoljno je malo više od sata razgovarati telefonom, koliko nam je trebalo za ovaj intervju, pa da se dobije osjećaj kako ste se ispričali s prijateljicom. Srdačna je, otvorena i smirena, kao da uz redovit pogon bolnica nije u stalnom izazovu rada s koronapacijenatima. A tu je i potencijalna nestašica lijekova. O slučaju britanskog zviždača Jonathana Taylora, kojeg je nedavno policija nakratko dovela u Vrapče, kako tu kliniku skraćeno zovu Zagrepčani, ne može govoriti, ali rado je opisala kako bolnica funkcionira te odgovorila na sve što nas je zanimalo.
Kako prepoznati trenutak da je teret postao prevelik i da treba potražiti stručnu pomoć?
Um se zamara kao i tijelo. Međutim, znamo što činiti kad smo fizički umorni ili pospani, ali, nitko nas nije naučio kako prepoznati emocionalni umor. Bilo bi puno lakše kad bismo bolje poznavali vlastite emocije. Ovako, neprepoznate i potisnute, samo generiraju nove probleme pa, kad govorimo o strahovima, često razvijemo i jedan novi, strah od straha. Nije lako detektirati taj pravi, idealni trenutak za pomoć. No, alarm je kad prestanemo normalno funkcionirati. Normalna je reakcija na neugodan događaj biti zabrinut, nekoliko noći lošije spavati, osjećati se bezvoljno i sl. To je u redu, ali ako se takvo stanje ne može povezati s konkretnim događajem, ako je dugotrajno i toliko intenzivno da nismo u stanju funkcionirati, ako nas ništa ne zanima ili zanemarujemo obveze, zaboravljamo i osjećamo se depresivno, treba potražiti pomoć.
Ima li samopomoći?
Ne ako su simptomi izraziti. Ali, ako se radi samo o premorenosti ili reakciji na ružan događaj, možemo si i sami pomoći. Pomaže već samorazumijevanje, kad dovedemo osjećaj koji nas muči u vezu s događajem koji ga je izazvao. Potom moramo razlučiti može li se situacija promijeniti. Neke stvari su nepromjenjive i jednostavno treba naučiti drukčije gledati na njih. Ne možemo ostaviti muža svaki put kad se naljutimo na njega, zar ne? Dobro je usvojiti i neku metodu opuštanja poput vježbi disanja, autogenog treninga, meditacije, molitve..., a može poslužiti i šetnja, razgovor s prijateljem ili bilo što što čini ugodu. Pet-deset minuta neke takve aktivnosti pomoći će da se višak tjeskobe izventilira. Važno je ne lijepiti se na negativne situacije, a ako se radilo o nekoj većoj krizi, priuštiti si i koji dan odmora.
I tuga je jedan od osjećaja s kojima se mnogi teško nose. Jedna od rijetkih situacija kad se ona nije skrivala bila je smrt Đorđa Balaševića. Citirat ću kako je to objasnila kolegica novinarka i književnica Slađana Bukovac: “Ljudima je dopuštao tugu. Tuga je u međuvremenu gotovo proskribirana, jedina forma u kojoj nije proskribirana su smrtni slučajevi, a i tada se tretira antidepresivima.” Čini li se i vama da je tome tako?
Da, psihijatrijalizirali smo čak i tugu. A ona ne dolazi da bismo se mi loše osjećali. Naprotiv, tuga služi da bismo preradili bolne sadržaje, integrirali ih u iskustvo i otvorili se za sreću. Jer, bez tuge nema sreće. Kada negiramo emotivnu emociju ili se nastojimo što prije iz nje izvući, to se vraća kao bumerang. Nažalost, kao da smo sve pomiješali, ne želimo tugu, strepnju, strah..., mislimo da su te emocije izraz slabosti i stalno bismo htjeli biti sretni. Čisti teror sreće. Dogurali smo do paradoksa, nesretni smo jer nismo sretni. Ništa čudno, sve je podređeno pojedincu i individualnom zadovoljstvu. I eto još jednog paradoksa, jer ljudi ne mogu biti sretni ako je svrha isključivo osobno zadovoljstvo. Kada bi to činilo sreću, bogati bi bili najsretniji, a to i nije baš tako. Sreća stiže s osjećajem da smo bili dobri prema drugima.
Kako izići iz tog kruga?
Nikad se nije rodilo nešto dobro, a da prije nije bilo nešto loše. A sad imamo priliku preispitati i društvene i osobne vrijednosti. Naučili smo očekivati da netko drugi donese promjenu, a promjene nema dok sami nešto ne poduzememo. Dosad se snažno poticalo kompeticiju i individualizam. Cilj je uspjeh po svaku cijenu, nebitno što to donosi i znači drugima. Sada u pandemiji se na drastičan način pokazuje koliko su važni zajedništvo, emocionalna bliskost, dobrobit ljudi oko nas. Neke silno frustrira što se ne možemo družiti kako smo navikli, u kafićima, a nisu primijetili koliko smo se već ranije otuđili. Virtualni svijet nam je puno prije pandemije ušao u život, a tek sad nam to smeta. Vrijeme je da za inventuru istinskih vrijednosti.
Nikad više ljudi nije imalo problema s anksioznošću i depresijom kao danas. Zašto se tako lako gubi volja za životom, a zaboravimo li na trenutak koronu, živimo lagodnije nego ikad u povijesti?
Živimo lagodnije, s manje fizičkog napora, ali imamo druge ozbiljne probleme. Previše radimo, preopterećeni smo, u stalnoj smo borbi za novcem ili napredovanjem. Koncept obitelji je razoren, odgoj zanemaren, sve je podređeno krajnjem individualizmu. Ljudi su od svega toga jako umorni, a ne znaju se opustiti, pomoći si. Rezultat su nesigurna i nesretna bića, a onda nije daleko ni depresija.
Po mnogima je najugroženije mentalno zdravlje mladih, je li i vaše iskustvo takvo?
Da, posebice adolescenata. U formativnom su razdoblju, ne mogu dobro upravljati nagonima i potrebama, a za emocionalni, socijalni i intelektualni status, kako bi se pozicionirali u društvu, trebaju interakciju s drugima. Izostanak tih kontakata može biti zametak budućih psihičkih problema. Zato moramo imati za njih dodatno razumijevanja u ovoj situaciji.
Jesu li u porastu ovisnosti o društvenim mrežama i igricama?
Pacijenata za dnevne bolnice i programe liječenja ovisnosti, nažalost, ne manjka otprije, a padnemija je svemu tome samo pogodovala. Ovisnost je uvijek ista, neovisno o čemu, i mora se liječiti. Lijepo je da dijete s dvije godine zna otvoriti igricu, znači da je pametno, ali ne smijemo zaboraviti da mu trebaju druga djeca da bi se razvijalo u emocionalno zdravo biće. To vrijedi za svaku dob, osobnost se ne može razviti u svojoj punini ako nema interakcije s drugim ljudima.
Veliki prijepori vladaju i oko online nastave, kako vi vidite omjer štete i koristi?
U krizama nema idealnih rješenja, a odluke koje se svako malo mijenjaju dodatno frustriraju. Naravno da isključivo online nastava nije dobra, jer djeca u izravnim kontaktima uče život. Ali, u situaciji ugroze, pribjegava se ponašanju koje štiti i online nastava je manje zlo. Uvijek treba gledati kontekst. Ni nošenje maski mimo konteksta nema smisla. Inzistiranje na pojedinačnim interesima djetinjast je pristup, koji zahtijeva da bude prema mojoj želji i odmah. To nikad nije ispravan put, a pogotovo ne u pandemiji.
Prva ste žena na čelu Klinike za psihijatriju Vrapče u njenoj 140 godišnjoj povijesti, zar ni među onima koji ponajbolje razumiju ljudsku psihu nema ravnopravnosti?
U ovoj bolnici sam 26 godina i nisam doživjela spolnu diskriminaciju. A zašto sam prva žena ravnatelj? Uz mnoge druge razloge žene u pravilu nisu bile toliko fokusirane na upravljačke funkcije, imaju pregršt uloga, često uistinu drže tri kuta kuće i možda bi sustav trebalo prilagoditi da bolje akceptira sve uloge. Možda kroz strukturu radnog vremena? Inače, jako sam ponosna što sam na čelu ovako velike psihijatrijske ustanove, to više što su na tom mjestu prije mene bili velikani naše psihijatrije