Povod za razgovor s dr. sc. Perinom Meić, profesoricom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, jest njezina nova knjiga “Andrićeva poetika: Iza kulisa ispripovijedanog”. Knjigu su objavili riječki Ogranak Matice hrvatske i Studio TiM u Rijeci. Knjiga donosi analizu Andrićevih reprezentativnih djela. Podijeljena je na devet dijelova koji su nastali od 2010. do 2019. godine.
Večernji list: Profesorice Meić, vi ste književna kritičarka i teoretičarka književnosti, a djelujete na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru u zvanju redovite profesorice na Katedri za teoriju književnosti i noviju hrvatsku književnost. Čestitamo vam na novoj knjizi o Ivi Andriću u povodu 60. obljetnice primanja Nobelove nagrade. Uz vaše se ime u javnosti, izvan fakulteta, najčešće spominje Andrićevo pismo koje ste pronašli u Franjevačkom samostanu u Kreševu 2010. Je li ono bilo povod za početak pisanja ove knjige i koji je sadržaj tog pisma?
- Godine 2010. u pismohrani kreševskoga samostana pronašla sam pismo i kartu koje je Andrić iz Bukurešta poslao fra Augustinu Čičiću. Poslije sam pronašla i dvije piščevom rukom potpisane knjige, s posvetama Tugomiru Alaupoviću i fra Rastku Drljiću. Ti su me mali, ali dragocjeni arhivski biseri potaknuli na istraživanje Andrićeva književnog opusa. Tako je nastala ova knjiga.
Večernji list: Zašto su ti nalazi važni?
- Njihovo je prezentiranje široj javnosti ponovno skrenulo pozornost na djelo velikog pisca, odnosno dalo uvid u narav Andrićevih (očito prijateljskih) odnosa s franjevcima i (što je još važnije) s njihovom književnom tradicijom.
Večernji list: Možete li izdvojiti glavne naglaske i zanimljivosti te korespondencije?
- Puno je zapisano na malo prostora. Ali mogu ukratko. Pismo donosi Andrićevo najosobnije svjedočanstvo o njegovu stvaralačkom postupku. U dijelu se pisma žali fra Augustinu kako njegov “fratarski roman” ne ide dalje od “fragmentarnih skica”. Uz to ga moli da mu pošalje književne i povijesne dokumente iz bogate riznice franjevačkog arhiva te u gotovo pjesničkom stilu i s puno nostalgije piše o Kreševu i Fojnici. U pozitivnom kontekstu spominje stare ujake, odnosno fratre, koji su mu u povodu dobivanja Nobelove nagrade poslali čestitku i zahvalu koja se također čuva u arhivi kreševskog samostana.
Večernji list: Kad govorite o vezi Andrića i franjevaca, poznato je da je veliki pisac iščitavao stare franjevačke kronike. Može li se zapaziti njihov utjecaj u njegovim romanima i novelama?
- Itekako. U literaturi je više-manje poznato da se Andrić nadahnjivao franjevačkim kronikama, ali i drugim vrstama djela iz bogate riznice književnosti Bosne Srebrene. Da mu je ta bogata i iznimno vrijedna baština bila inspirativna, vidljivo je iz svih njegovih tekstova.
Večernji list: Što mislite zašto mu je franjevačka književnost bila tako inspirativna?
- Najprije, Andrić je bio pisac koji je znao prepoznati dobar stil i kvalitetan materijal za priču. Osim toga, taj su mu svijet, opisan u djelima franjevačkih pisaca, i franjevci osobno bili itekako bliski. Mislim da se zbog toga s punim pravom može reći da je ta književna tradicija srce njegove poetike, njezin najdublji i zasigurno najvažniji korijen.
Večernji list: Zašto se i danas mnogi spore kad se spominje pisac Ivo Andrić i različito ga predstavljaju, pa čak neki i ideološki? Je li provokativno pitati: čiji je pisac Ivo Andrić?
- Andrić je, zbog iznimne vrijednosti svoje literature, postao neka vrsta simboličkog kapitala i donekle je objašnjiva ta potreba da se stalno podgrijava to pitanje. Andrić je pisac (i) hrvatske književnosti. O tomu nema nikakva spora. Njegov se opus ne može i ne smije dijeliti. Ne vidim problem s tim da mnogi njegovo djelo osjećaju svojim. Biti dijelom različitih književnih sustava može biti samo prednost. Nikako mana.
Večernji list: Znači li to da je Andrićevo djelo neka vrsta mosta koji je, kako je poznato, važan simbol u njegovoj literaturi?
- Upravo tako. Njegova je literatura, kako ste dobro primijetili, most koji povezuje sve one koji uživaju u njegovu djelu. Ona nas (osim toga) povezuje i s franjevačkom književnom tradicijom, našim korijenima, ali i s drugim kulturama s kojima je bio blizak. To je ona komunikacijska spona koja se ponekad zlonamjerno zanemaruje.
Večernji list: Koji tip komunikacije koriste Andrićevi likovi i kako sa suvremenim čovjekom komunicira njegova književnost?
- To je kontinuiran, slojevit i dinamičan dijalog. Zato i njegova djela, kao i likove, ne bi trebalo shvaćati doslovno. Najgora stvar koja se može dogoditi nekom piscu jest to da ga se tumači u jednoj dimenziji. Andrićeve su poruke mnogoznačne, njegovi likovi kompleksni. To je jedan, prije svega, umjetnički svijet. On jest potaknut zbiljom, ali se s njom ne može potpuno (i banalno) poistovjetiti. U njegovu je književnom svijetu lako pronaći odgovore na neka pitanja koja muče suvremenog čovjeka, ali i, iznad svega, ljepotu i stilsku rafiniranost po kojoj je Andrićev rukopis prepoznatljiv.
Večernji list: Kako gledati na Andrića kad se raspravlja o njegovu mjestu i pripadnosti povijesti hrvatske književnosti?
- Odgovor možda možemo naći obrnemo li stvari i postavimo pitanje: pripada li hrvatska književna baština Andriću? Ako pod hrvatska književna baština podrazumijevamo jedan vrlo dinamičan i kompozitan sustav koji čine pisci različitih poetika, opredjeljenja, imena (spomenut ću samo neke: npr. fra Grgu Martića, I. F. Jukića, A. G. Matoša, A. B. Šimića, T. Ujevića, M. Krležu, V. Desnicu, M. Dizdara i brojne druge), onda se odgovor nameće sam. Andrićevo je djelo izraslo i organski je povezano s tom književnom maticom.
Večernji list: U knjizi ste napisali kako se uvijek treba vraćati djelu Ive Andrića kao “neiscrpljivim majdanima”. Zacijelo će biti još puno tumačenja njegova djela?
- Točno. Njegovo je djelo poput majdana (odnosno rudnika) koje, kao metaforu, spominje u pismu fra Augustinu. Puno je tu slojeva i mogućnosti za kreativne interpretacije. Nema konačne.
“Iza kulisa ispripovijedanog”, kako sam podnaslovila svoju knjigu posvećenu njegovoj poetici, krije se veliko značenjsko bogatstvo, kao i ljepota njegove naracije.
Njima se trebamo vratiti, o njima pisati i o njima se skrbiti, baš kao što su to na ovim prostorima stoljećima činili, i još uvijek čine, naši i Andrićevi ujaci.
Zahvaljujući njima danas imamo sačuvane ne samo ove, arhivske uspomene, nego i obilje književne i povijesne građe vezane za pisce, čija djela čine kreativni temelj hrvatske književne baštine, među njima je i nobelovac Ivo Andrić