- Imam 30 godina, kockam od svoje 14. i nisam stao do ožujka ove godine kad sam počeo dolaziti ovdje kod prof. Marka... - počinje priču jedan od članova Kluba liječenih ovisnika o kockanju (KLOK) koji od 2010. godine u Mostaru vodi prof. Marko Romić, specijalist traumatske psihologije u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar. Klub se sastaje jednom tjedno i na sastanke dolazi između 20 i 30 članova u pratnji članova obitelji – roditelja, supruga, sestara, piše akaz.ba.
Na jednom od sastanaka izabrani su voditelj sastanka i zapisničar te sastanak počinje. Prvi govori otac jednog od članova. Ako član ne može doći iz opravdanih razloga, može doći i netko tko je obično u pratnji.
- Počeo je raditi, ima posla, veliki je napredak napravio, ne može to preko noći. Ovo društvo je tako napravljeno i koncipirano da uhvati što više ljudi u zamku. Na svakom mjestu je kockarnica, kladionica... da ovaj narod još većom sirotinjom naprave. Ovo ovdje je jedno od rijetkih mjesta gdje ljudi mogu doći i dobiti pomoć - priča.
- Ne brojim dane, mjesece, preporođen sam ovdje, novi sam čovjek. Nemam više problema s kockom, radim, nema se ni vremena za to. Kladionica je na 100 metara, ali ne obraćam pozornost na to, toga sam se riješio. Žena inače dolazi sa mnom, ali danas nije mogla, kod nje su papiri i kartice. Ovaj klub mi je snaga i pomoć - priča je drugog člana kluba.
Jedan od članova kluba došao je u pratnji oca i majke koji ga podržavaju u borbi protiv ove ovisnosti.
- Zadovoljan sam za sada. Stvaram si obveze, radim od 7 do 15, poslije posla uzmem trstinu pa odem u ribu ili u lov, samo da sam izvan grada, daleko od kockarnica i kladionica - kazao je.
- Jako je dobro da su tu tvoji roditelji kao podrška, jer sami iz ovoga ne možete. Najvažnije je dolaziti, bez obzira na to što vam se može u trenucima činiti da sve ide sporo - ubacuje se prof. Marko.
- Vidimo da se promijenio, na vrijeme legne, nema problema... - govori otac.
- Sad, koliko će to trajati... - ubacuje se u razgovor zabrinuta majka dodajući kako ga nitko nije odbacio i kako, osim njih, uz sebe ima još onih koji ga podržavaju.
- Trajat će to i ići će nabolje. Sada ima i nas, ima grupu kao potporu. Ljudi koji imaju problem često pokušavaju sami se izvući, misle da mogu, ali teško bez stručne pomoći i pomoći grupe i bližnjih. Kroz naš klub prošli su mnogi, neki su kockali i po 20 godina, a ne kockaju već po 7 - 8 god ina... - govori im prof. Marko.
Sljedeći član u KLOK dolazi od listopada prošle godine kada su propali njegovi planovi za ženidbu.
- Dobro sam zarađivao, imao novca toliko da nisam znao što ću s njim i počeo sam s kockanjem. Nekoliko puta sam sebi pokušavao pomoći, bio po mjesec-dva bez kladionice, ali nisam uspio. Trebao sam se ženiti, podignuo kredit, ali sam prokockao sav novac. Zaručnica me ostavila. Kad sam odlučio da se trebam liječiti, prvo sam prokockao sav novac što mi je ostao pa sam onda rekao majci. Ona mi je i ranije govorila za klub. Dolazio je tu jedan naš rođak, ali ja nisam htio, jer ako ću dolaziti na silu, onda nema uspjeha, to treba biti jaka odluka. Sada sam devet mjeseci bez kocke, ovaj klub mi je jako puno pomogao - ispričao je, a jedna od prisutnih supruga koja je došla s novim članom kazala je kako ju je razočarala odluka zaručnice da ode.
- Imamo u klubu i djevojaka koje su tu kao potpora, najesen ćemo imati i jednu svadbu... - kaže prof. Marko za akaz.ba.
- Kod patološkog kockanja nije toliko bitno koliko je prokockano, već pitanje povjerenja. Ne samo da prokocka plaću, već se i zaduži u kredit ili kod kamatara pa se problem onda produbljuje, a sve to drži za sebe skrivajući dobro smišljenim lažima. U njegovoj glavi su svi loši, svi su zločesti, samo je on ispravan - objašnjava Romić.
Jedan od članova kao potporu ima pet sestara i svaka od njih je po jednom s njim na sastanku grupe.
- Ovdje sam pet mjeseci i puno mi je bolje. Kockao sam 2 - 3 godine stalno, kad god sam imao novca, išao sam kockati. Kad dobijem, uvijek bih htio više, nikad mi nije bilo dosta. Izmišljao sam, lagao i prolazilo mi je dok jednom nisam tri mjeseca zaredom donio plaću, onda su shvatili... Najgore je što nisam bio miran, stalno sam bio nervozan i u grču - govori, a u razgovor se uključuje njegova sestra:
- Primijetili smo da ima problem, “hvatali ga” u intervalima, uvijek je bilo “neće više, nema šanse”, ali smo brzo shvatili da je sve otišlo predaleko. Posjeli smo ga u auto, prvo obišli sve komune pa onda došli u ovaj klub. Uspio je otplatiti sve dugove. I dalje ga motrimo, još mu ne damo da raspolaže novcem i to će još počekati, ali ide nabolje - govori sestra jednog od članova KLOK-a te odgovara na konstataciju supruge novog člana:
- Meni su žene i djevojke koje ostanu s njima heroine. Kad žena, koja je stup obitelji, ostane s njim, to je divno jer ona ga najbolje može čupati i vaditi. Mi smo sestre i on je naš brat što god da se dogodi, ali uistinu se iskreno divim suprugama koje ostanu jer ne znam bih li bila spremna prolaziti kroz sve ovo - kazala je.
Člana s početka ovog teksta, koji je kockao od svoje 14. godine, supruga je bila napustila u veljači ove godine kada je spakirala sebe i djecu i otišla kod roditelja. Uvjet da se vrati bio je njegov dolazak u Klub.
- Od prvog dana znala sam da kocka, možda on misli da nisam, a poslije sam mu govorila da se mora liječiti dok sve nije otišlo predaleko. Puno nam je pomogao Klub, prof. Marko i svi koji ovdje dolaze. Nakon svakog sastanka kad izađeš kroz ova vrata, mnogo si lakši. Mislim da je on kroz ovaj klub sazrio, shvatio da to više ne želi raditi - govori supruga.
- Nisam nikada kockao s 10 - 15 maraka, nego kad dobijem plaću, kad imam novca kod sebe. Svašta se dogodilo i onda me u drugom mjesecu ove godine ostavila i odvela djecu. Nazvala me i rekla da idem u Klub. Trebalo mi je nekih sedam dana da sredim sam sa sobom i onda sam se odlučio i došao. Tu sam pola godine i osjećam se dobro. Nemam neku želju ponovno kockati, samo mi kroz glavu prođu ona četiri dana bez njih, onaj osjećaj kad ostaneš sam, pred očima razočarana slika žene, punca i onaj osjećaj kad nekoga razočaraš. Ne smijem odustati kako zbog sebe tako i zbog onih koji su tu uz mene, ako opet “padnem”, onda sam “Bogin”, odoše... - priča, a podržava ga nešto stariji član Kluba koji kaže kako bi volio da je tu ostao prije šest godina kada je prvi put dolazio:
- Sada bih vjerojatno bio u mirovini, ali tada nisam uspio. Došao sam u Klub i odustao. Rekao sam sebi da želim, ali nije išlo, vraćao sam se na staro. Došao sam ponovno u Klub s čvrstom odlukom, a kad dođeš, osjećaš se bolje, izbaciš što imaš reći, daš savjete drugima - kaže, dodajući kako je prošao kroz svašta, ali da mu je drago da bar nije došlo do većih dugova i kamatara:
- Žena se dvoumila, hoće ići-neće, i ostala je. Borili smo se. Godinu i devet mjeseci sam tu. Prezadovoljan sam i šteta što prvi put nisam ostao. Kad prođem kroz sve i budem spreman nastaviti dalje, nadam se da ću ponekad doći u Klub i podijeliti svoja iskustva s onima kojima će moći pomoći - kazao je.
- Tvoja i priča svakog od vas vrijedi više od moje. Ja znam teoriju, vi ste kroz sve to prošli. Večeras su nam tu novi članovi, brat sa sestrom i dva bračna para. Pravilo je da prvi sastanak ne moraju ništa govoriti, ali ako žele, mogu - govori prof. Romić.
Jedan od novih članova koji je na sastanak došao sa suprugom kaže kako ga nitko nije tjerao da dođe te kako je shvatio da mu je potrebna stručna pomoć:
- Supruga je i prije braka znala da imam problem s kockom, bila je uz mene. Nisam kockao neko vrijeme nakon svadbe, a onda sam “posrnuo” nakon četiri mjeseca. Nakon toga sam uspio sačuvati se sedam mjeseci, poslije čega sam prokockao neki novac, pa posudio, pa prokockao utržak... - kaže. S jednim od članova došla je sestra koja kaže kako joj je teško palo kad je shvatila da bratu treba pomoć, ali kako vjeruje da je sada na pravom mjestu:
- Pogledala sam mu izvod s kartice, započinjao je malim svotama, ali je to postajalo sve veće. Po četiri puta tijekom dana se vraćao na bankomat. Drago mi je da postoji ova grupa i netko kao što je prof. Marko - govori kroz plač, a podršku joj pruža sestra jednog od članova s duljim stažom:
- Samo trebate dolaziti, termin po termin, dan po dan, samo ustrajte i bit će bolje, sigurno!
Kaže, kako prema nekim procjenama, samo u Mostaru ima oko 1200 patoloških kockara, a u KLOK-u ih se liječi tek 20 - 30.
- I ovi koji dolaze nisu svi iz Mostara, u okolnim četirima općinama je najmanje njih 3500 kojima bi sigurno trebala pomoć, a centri za mentalno zdravlje trenutačno nemaju taj kapacitet niti dovoljno osoblja i podrške za takve aktivnosti - kaže Romić dodajući kako je Klub pokrenuo na volonterskoj osnovi.
- Dolaze nam članovi iz Tomislavgrada, Širokog Brijega, Posušja, Stoca, Sarajeva..., a imamo čak i bračni par koji redovito dolazi iz Crne Gore. Budući da je iz Sarajeva bio veći dio članova, oni su inicirali da se u tamošnjem Zavodu za bolesti ovisnosti oformi grupa koja je formirana prije nekih godinu dana i koja sada djeluje. To je ohrabrujuće, ali s obzirom na potrebe, samo u Sarajevu bi trebalo biti 10 - 15 takvih grupa - tvrdi Romić.
- Ovo je društvo bolesno u raznim aspektima samog funkcioniranja, tako da i ovakve pojave najčešće prolaze neopaženo dok roditelji ne vide da je sin “zavalio” 150.000 KM ili stan ili da mu pet godina šalju novac za studiranje u Mostaru, a on nije maknuo dalje od prve godine - priča prof. Marko objašnjavajući kako je patološko kockanje od 2013. kvalificirano kao bolest ovisnosti, a do tada je bilo klasificirano kao poremećaj kontrole impulsa. Po međunarodnoj kvalifikaciji mentalnih bolesti, ima 10 kriterija po kojima se određuje stupanj ovisnosti među kojima su, primjerice, ako osoba u vremenu od godinu ima potrebu za sve većim ulaganjem da bi postigla zadovoljstvo, ako laže, ako je ugrozila prijateljsku, bračnu ili poslovnu vezu, ako je u potrebi da se vraća kako bi se “izvadila”... i ako “zadovolji” 4 kriterija od 10, to je blaži oblik, od 5 do 7 umjereni i iznad 7 teži oblik ovisnosti.
Ovdje treba jako puno strpljenja, osvješćivanje društva o važnosti borbe protiv ovog problema i mnogo više podrške nego što je sada imamo. Sastanke ne održavamo u CMZ-u jer mislim da će ljudi radije doći u manje formalan prostor, ali definitivno bi nam dobro došle bolje prostorije - zaključuje prof. Marko Romić, specijalist traumatske psihologije, koji uz rad u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar, shvaćajući važnost mentalnog zdravlja i rada u zajednici, nesebično svoje vrijeme i trud ulaže u rad s Klubom ovisnika o kockanju.
Centru za mentalno zdravlje DZ-a Mostar nakon uspješno okončanog procesa 2015. dodijeljena je bezuvjetna akreditacija s 94 posto ispunjenih akreditacijskih standarda Agencije za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu u FBiH (AKAZ). U sklopu CMZ-a oformljena je korisnička udruga “In spe”, čiji su cilj zaštita i unapređenje mentalnog zdravlja osoba s iskustvom psihičkih poteškoća i borba protiv stigme i diskriminacije.•