Ugledni znanstvenik i bh. intelektualac prof. dr. Ugo Vlaisavljević, profesor u Sarajevu, jedan je od izlagača na ovotjednom skupu u Neumu. Razgovarali smo s prof. Vlaisavljevićem o stanju u BiH, problemima, ali i mogućim rješenjima za budućnost BiH.
Narušavaju li odnose među narodima medijski narativi o podjeli Bosne, genocidnoj politici, antibosanskom djelovanju pojedinaca i sl.? Ima li nade da se takvo medijsko djelovanje iskorijeni ili ublaži? Koriste li neke političke elite upravo takav sustav izražavanja za stvaranje strahova kod vlastitog naroda u cilju mobilizacije glasača u izbornim kampanjama?
U godinama nakon rata još sam vjerovao u proces i učinke tzv. demokratske tranzicije. Očekivao sam da će, osim novoga pluralnog političkog ambijenta, konačan kraj poretku države osnovane na jednoj ideologiji i jednoj partiji, te vlasti koja se nije smjela kritizirati, donijeti slobodni mediji, civilno društvo i ideološki nesputana akademska zajednica. A u novije vrijeme pokazalo se da veće zlo od politike, kojoj su sva sredstva dopuštena da bi ostala na vlasti, upravo predstavljaju ove sfere ”autentičnoga političkog djelovanja” zatomljene u prethodnom režimu. Danas najveću štetu društvu, koje bi moralo biti osnovano na međusobnom uvažavanju i jednakopravnosti, prave upravo ”slobodni mediji”, politički angažirane udruge građana i “neovisni intelektualci”. Kada u javnom mnijenju nastupate s gledištem koje ni po koju cijenu ne biste promijenili, onda ste onaj koji širi ideološku propagandu i na neistomišljenike gledate kao na neprijatelje. Propaganda je ono što ne može biti korigirano činjenicama ili boljim argumentima, a to znači ni na koji racionalan način. Svejedno jeste li onda tu u središte postavili komunističko iskupljenje nehumane povijesti ili “hiljadugodišnju državnost BiH”. Upravo obratno trebao bi biti slučaj: sam sadržaj, nikakva “istina” po sebi, ne bi smjela nalagati gluhoću prema drukčijim nazorima, neuvažavanje neistomišljenika, a pogotovo ne njihovo proganjanje. Nipošto se nije smjelo dogoditi da se u glavnom gradu jedne višenacionalne države, koja je poprište najoštrijih ideoloških sukoba, toliko snažnih da nas drže na rubu rata, i dalje gaje tekovine jednog režima u kojem istu ideološku platformu dijele političke stranke, mediji i građanske udruge. Nažalost, Sarajevo više nije ime samo grada nego i sakrosanktne ideologije koja se iz njega odašilje. (Imam to pravo reći jer kada sam kritizirao tu ideologiju, optuživali su me da sam protiv Sarajeva.) U liberalnoj demokraciji ispravnost uvjerenja ne guši slobode (recimo, kada ono što smatrate antibosanskim djelovanjem, na svaki način zatrete zbog ispravnosti bosanstva), nego se ispravnost tek stječe kao privremeno postignuće kroz često bolna iskušenja takve slobode. Pred ovim košmarnim društvom još je prva zadaća posttotalitarnog društva: da se razdvoje država i ideologija. Što je jako teško kada vam je sama država ideologija. Gotovo je smiješno kako se u tome smjeru još tetura. Uzmite samo udrugu tzv. neovisnih intelektualaca koji sa svoja tri desetljeća javnog djelovanja na svoju sesiju nisu nikada pozvali nekog neistomišljenika. Ili javni servis Federalne televizije koji je primitivan propagandni stroj koji ruši svaki oblik kulture federalizma, čak i onaj elementarni kakvim zovemo suživot.
Je li vas najava određenih političkih krugova o ukidanju konstitutivnosti naroda potaknula na definiranje teme izlaganja “Nalaže li ‘Europski ustav’ da se bosanskohercegovačke nacije pretvore u etničke skupine čiji je sukob postavljen ‘izvan zakona’” na znanstveno-stručnom skupu “Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu”?
Već treću godinu znanstveni skup u Neumu velika mi je motivacija, prije svega zbog rasprava s kompetentnim ljudima. Imate pravo, sama tema koju sam predložio vezana je uz ideje o ukidanju konstitutivnosti naroda. Kao ustavno-pravno pitanje, to je važan izazov za razmatranje kolektivnih prava. Tek je u novije doba pravna znanost postala otvorena za uvažavanje kolektivnih prava i to prava skupine kao skupine, a ne tek njezinih pripadnika kao pojedinaca. Smatram značajnim postignućem, u određenom povijesnom kontekstu, uvođenje triju jednakopravnih naroda u Ustav ove zemlje i htio bih ispitati posljedice eventualnog brisanja kategorije naroda iz pravnog sustava. Već dugo iskušavamo najgore posljedice svođenja triju nacija na “etničke skupine”, što je čak i službeni stav međunarodne zajednice, kao da je riječ o nekoj tek oslobođenoj prekomorskoj koloniji u kojoj domorodačke skupine stječu prve oblike moderne svijesti o svome identitetu. Izbacivanje naroda iz ustava, njihovo stavljanje izvan zakona, uvuklo bi te skupne identitete u mračno i nevidljivo područje s onu stranu svakog prava. Kada je identitet naroda gurnut izvan zakona ili kada je izgubio mogućnost svoga javnog očitovanja, on zadobiva kvazi-biološke, rasne karakteristike. Upravo to je gotovo sasvim nepriznati ishod antinacionalističke politike titoizma. Nije čudo onda da je taj poredak skončao ne tek u šovinizmu nego u rasnim netrpeljivostima.
Negira li se takvim najavama temeljno i natkrovljujuće načelo Ustava o konstitutivnosti naroda i dovodi li se na taj način u opasnost opstanak BiH?
Argument da se time ruši ono što je Ustavni sud proglasio ”natkrovljujućim načelom” ne vrijedi za one koji bi htjeli ukinuti konstitutivnost naroda. Upravo je sam Daytonski ustav, a ne neko njegovo načelo, ono što oni hoće ukinuti. Za njih upravo postojeći pravno-politički poredak predstavlja najveću opasnost po opstanak BiH. Ili, da budemo jasni: tronacionalnu BiH.
Što mislite o uspostavi vlasti bez Srba i Hrvata u Sarajevskoj županiji? Je li to model djelovanja građanske države kakvu neki priželjkuju?
Ako se javni djelatnici ne razlikuju prema skupnim nacionalnim interesima i društvenim pozicijama, nacionalno predstavljanje je samo fasada. Dugo već imam priliku promatrati Srbe i Hrvate na značajnim javnim pozicijama u ovome gradu i mogu reći da, ako ih ubacite ili izbacite iz javnih dužnosti, nećete primijetiti nikakvu razliku. Nevjerojatno je kako su srcem i dušom prihvatili mišljenje i vrijednosti većine. A zašto i ne bi, jer je ogromna razlika između povlastica pristajanja i rizika izdvajanja. Neki etnolog bi govorio o asimilaciji, a neki moralist o oportunizmu. Ne čudi onda da u takvom jednoobraznom ambijentu, mnogi, a pogotovo mladi, misle da građanskoj jednakosti nema alternative.
Imamo li u vidu da Europska unija odgađa pristupanje Turske toj organizaciji, jednim dijelom i zbog činjenice da je u toj državi većina populacije muslimanske vjere, hoće li i muslimanska većina u BiH biti prepreka pristupanja te države EU?
Takva prosudba podrazumijevala bi da postoji velika razlika između ideje europskog identiteta o kojoj se već dugo raspravlja, a u tome su angažirani neki od najvećih mislilaca ovog doba, i realpolitike Europske unije. Takav nazor ne može u sebe inkorporirati Unija, a da se sama ne raspadne. Europski islam, unatoč svim novijim iskušenjima, jest ono što Bošnjaci nude Europi, a pripada i najvećim vrijednostima kulturnog nasljeđa ove zemlje.
Od ove akademske godine više niste uključeni u nastavni proces na sarajevskom sveučilištu, pa bismo vas zamolili da nam kažete kakav je vaš status tamo?
Uključen sam u nastavni proces, ali ne više kao redovit profesor filozofije na Odsjeku za filozofiju nego kao pridruženi nastavnik na nekim drugim odsjecima. Iako sam još davno napisao knjigu koja se zove “Lepoglava i univerzitet”, što pokazuje da nisam imao iluzija, i dalje se uzdam u potrebu akademskih autoriteta da uvažavaju slobodu mišljenja i govora, sukladno čuvenom stavu Rose Luxemburg: “Sloboda je sloboda onih koji drukčije misle”.