Ni najbolji kozmetičari svijeta ne mogu uljepšati ljudsko lice kojem je duša oteta.
Prema Sigmundu Freudu, narcisoidna osoba se ponaša kao da je zaljubljena u samu sebe, u svoju sliku. Ako parafraziramo neke stihove iz jedne pjesme, narcisoidna će osoba stih “sliku tvoju ljubim” preinačiti u stih “sliku svoju ljubim”.
Sliku svoju ljubim
U svojim radovima Erich Fromm pravi distinkciju između primarne i sekundarne narcisoidnosti. Dok se primarna narcisoidnost odnosi na razdoblje dječjeg razvoja ili, bolje rečeno, na razdoblje ranog djetinjstva, sekundarna narcisoidnost se odnosi na odraslu i zrelu osobu. Naime, za malo dijete vanjski je svijet, da tako kažemo, bočica mlijeka. U slučaju da je bočica prazna, dijete ne može razumjeti koji su uzroci te nestašice. Drugim riječima, dijete nije doraslo proniknuti u uzročno-posljedične veze i odnose. Za razliku od primarne narcisoidnosti, sekundarna se narcisoidnost odnosi, kako smo već rekli, na odrasle osobe koje, unatoč tomu, u psihičkom smislu ostaju na infantilnoj razini. Prema nekim izvorima, njihova je moralna inteligencija, to jest sposobnost racionalne prosudbe, na razini jednog petogodišnjaka.
Servilnost, podložnost, strah, bolesni apetiti, i još mnogo toga, utječu na gubitak smisla za realnost. U svom znamenitom djelu Emil Rousseau je u vidu savjeta pisao kako je realni svijet ograničen, a irealni bez granica, te je savjetovao kako bi valjalo ova dva svijeta uravnotežiti, učiniti podudarnim. U protivnom, njihov raskorak može biti uzrokom naše patnje, lutanja i nesreće. Na drugoj strani, profiterske kuće ne prestaju spekulirati kako potrošača učiniti ovisnim, stvoriti mu nove navike, zavesti ga na nov način uživanja i, u konačnici, isprazniti mu džepove. U profitabilnom svijetu suvišan je čovjek kakvog ga je Bog zamislio, a potrebit je ograničeni (parcijalni) čovjek za podmirenje nezasitnih apetita.
Razumljivo je što u takvom socijalnom okruženju duhovna dimenzija čovjeka, njegova senzualnost i empatija prema svijetu jednostavno venu, dok sebičnost i samoživost cvjetaju sve do narcisoidnosti, koja, usput rečeno, onemogućava stvaralački razvoj ličnosti. U vezi s tim navodimo dvije izreke: “Uši samoživog čovjeka nikad ne čuju” (Bogdan Popović i drugu: “Kad ne saslušate, znate koliko i prije. Zar vam nije žao?” (Goran Tudor).
Neka obilježja narcisoidnog ponašanja: iz širokog spektra narcisoidnog ponašanja izdvajamo samo neka karakteristična obilježja koja potkrjepljujemo odgovarajućim primjerima i slučajevima iz svakodnevnog života.
Narcisi su tupi i slijepi za potrebe drugih ljudi. Oni vide samo svoje potrebe i posve su ravnodušni na ono što se oko njih odigrava i zbiva. Jedan nam stih o tomu na duhovit i upečatljiv način to ilustrira: “Selo gori, a baba se češlja”.
Još drastičnije primjere nalazimo kod Francisa Bacona u djelu “Nova Atlantida”. Da bi netko ispržio kajganu, ili zapalio cigaretu, sasvim mu je svejedno gdje nalazi izvor vatre – iz štednjaka ili iz kuće koja gori.
Osim ovih ekstremnih primjera, sasvim je razumljiva prolazna narcisoidnost u slučajevima opasnosti, bolesti, teške ovisnosti, nevolje i slično. Kad se ovi čimbenici otklone, očekivati je da će i narcisoidnost biti ublažena i donekle otklonjena.
Narcisi su pretjerano preokupirani svojim izgledom i neurotičnom potrebom da ih svatko obožava i da im se divi. On se ne mora diviti drugima, ali su svi drugi dužni gledati ga kao ikonu. Dobar metaforički primjer nalazimo u bajci braće Grimm: “Snjeguljica”. Donosimo kratki prikaz bajke u slobodnoj interpretaciji. Lijepa, ali i zločesta kraljica, obratila se čarobnom ogledalcu pitanjem: “Ogledalce, ogledalce, reci mi tko je najljepši na svijetu?”. Ogledalce nije dvojilo te je odgovorilo: “Za sada nema nitko drugi ljepši, osim Vašeg Visočanstva”. Međutim, vrijeme je učinilo svoje; kraljica je gubila na ljepoti, a Snjeguljica bivala sve ljepša i ljepša. Na novi upit – tko je sada najljepši na svijetu - ogledalce se nije dalo zbuniti. Za najljepšu osobu na svijetu ono se ovog puta opredijelilo za Snjeguljicu. Tašta kraljica nije to mogla podnijeti. Bila je kao otrovana pa je odlučila otrovati Snjeguljicu. No, u tom naumu nije uspjela.
Estetičnost i etičnost
Kad već govorimo o ljepoti, neki pod tim pojmom podrazumijevaju dostatnost vanjštine, to jest raskošnost ruha, a ne bogatstvo duha.
Međutim, estetika bez etike sama za sebe ništa ne znači, osim svoga lažnog i zavodljivog sjaja. Estetičnost ne mora biti ujedno i etičnost, dok je sama etičnost ujedno i estetičnost. Ne treba nas onda čuditi što je za dijete njegova majka najljepša žena na svijetu.
Ono što najviše opterećuje narcise jest njihova ideja o bezuvjetnoj nepogrešivosti. To može dovesti do apsurdnog stanja svijesti, a o čemu govore sljedeća dva primjera.
Dok je tukao ženu, slomio je prst, a krivnju za to ne snosi on već sama žrtva, a što je ujedno i razlog više za dodatno zlostavljanje. Naravno, on je svakako u pravu budući da do toga ne bi došlo da se ta žena nije našla nadohvat njegove ruke. Drugi primjer se odnosi na prekršaj u prometu. Iako je očito da je “nepogrešivi” projurio kroz crveno, što je moglo zamijetiti i malo dijete, to za njega nije moguće iz jednostavnog razloga što to nije u skladu s njegovom fiksacijom o nepogrešivosti.
No, i osim toga, takve su osobe u stalnoj napetosti i grču iz bojazni da bi eventualno mogle napraviti pogrešku, kao što tu napetost osjeća akrobat koji hoda po žici. Da bi izbjegle napetosti, one traže čvrst oslonac u “čvrstoj ruci” (u kaosu i/ili diktaturi) kada nikome ne moraju polagati račune za svoje proizvoljnosti, zlovolju i samovolju.•