Davno se spustio zastor nad Prvi svjetski rat, svi akteri su dio povijesti, a ove godine obilježava se stoljeće od njegovog početka. Večernjakov pečat je u Mostar uspio dovesti izravne potomke začetnika rata - Milonu von Habsburg i Gavrila Milu Principa. Teško je objasniti muk pa uzvik čuđenja i naposljetku oduševljenje koje je zavladalo u dvorani kada je krenuo proces pomirenja uručivanjem nagrade “Pečat za mir”. I jedno i drugo bili su sretni, a s Gavrilom smo razgovarali jutro poslije. Sama činjenica da je objavio četiri zbirke poezije i priprema roman govore o kakvom se intelektualcu radi.
Stradanja Principa
Šantićev Mostar, kako ga naziva, ga je oduševio. Citiram mu Milonine riječi “Hvala Bogu, došlo je do pomirenja”, nakon čega se i prekrižila. - Meni je super što se sve to ovako dogodilo. Ovo nije imalo nikakve veze s politiziranjem što se inače radi. Većina se natječe u politici osude Gavrila, a po meni to je jedan čin na koji sam ponosan jer zna se kako je do svega došlo. Dobar dio obitelji Princip je ostao po strani i o ovom slučaju većinom šuti najviše zbog brojnih stradanja obitelji u I. i II. svjetskom ratu. Nikola, Gavrilov najmlađi brat koji je bio liječnik u Čapljini, ubijen je u Jasenovcu. Gavrilova sestra Vuka je prošla zloglasne zatvore gdje je i skončala. Mnogi od nas su u vrijeme komunizma ubijeni. Partizani su zapalili Gavrilovu kuću 1942. godine. Znači, bili smo šikanirani sa svih strana i zato se obitelj povukla u anonimnost. U svemu tome nosimo ožiljke. Ja nisam ostao po strani i ponosim se time - priča mi Gavrilo dok zvuci vjerskih građevina oslikavaju jedno bogatstvo Mostara. Suvremeni Gavrilo Princip je i u Grahovu, a osobito u rodnom Obljaju, jedan od omiljenih ljudi. Priča mi o prijateljskom odnosu s Hrvaticom Dankom Zelić za koju tvrdi da je napravila više od svih tamošnjih načelnika. - Vrativši se u spaljeno Grahovo što sam drugo mogao raditi nego pomagati. Ne gledam tko što radi, već gledam tko je čovjek. U Grahovu sam živio skupa s Hrvatima, i ovaj rat ništa nije promijenio između nas. Oni su bili potjerani iz Grahova, bili smo i mi, i danas smo susjedi i kumovi i pomažemo jedni drugima. Ljudi dosta rade i imaju. Jedna žena Danka Zelić, prva žena Udruge žena u Grahovu, je više dala ljudima u mom rodnom Obljaju nego svi načelnici Grahova dosad. Zajedno smo se borili za što ljepšu knjižnicu. Ja sam išao, radio, tražio i po Beogradu. Bora Čorba, moj dobar prijatelj, je bio savjetnik ministra pa mi je on pomogao da mnoge knjige dođu do naše knjižnice. Skupilo se u knjižnici oko 10 tisuća naslova. Jedna smiješna priča je da se u jednoj knjizi nalazilo oružje, i ja sam ostao u šoku pa smo se šalili kako sam ja kao moj predak trebao iskoristiti to za jednog stranog diplomata koji je trebao doći na otvorenje knjižnice. To je jedna anegdota - kaže mi Gavrilo, te ističe da mu je žao što djeca u Grahovu nemaju život kakav imaju ostala djeca u BiH. Tvrdi da dobar dio njih ne zna što je ekskurzija, a on ih često vodi na planinarenja i izlete kako bi malo osjetili radost druženja...
Kompletan članak čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...