Nisam Hrvate nazvao manjinom. Vlast nikada neće biti formirana bez stranke koju većinski podržavaju Hrvati

Stranka demokratske akcije (SDA) neupitno je vodeća politička snaga među Bošnjacima, a usprkos velikom broju stranaka i vrlo živoj političkoj sceni, njezin predsjednik Bakir Izetbegović prometnuo se u nacionalnog lidera.

Stoga su i kritike, očekivanja pa i zahtjevi političkih predstavnika Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, kao i u susjednim državama, uglavnom usmjereni prema njemu i SDA. Formalno je Izetbegović danas jedan od dopredsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, ali je njegova moć kao lidera vodeće bošnjačke stranke neupitna.

Njegov nedavni susret s premijerom Republike Hrvatske i predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem te čelnikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem u Zagrebu, naišao je na kritike u Sarajevu zbog „zaobilaženja državnih institucija". S druge strane, jasno je kako je upravo na Izetbegoviću i Čoviću odgovorna zadaća relaksiranja i uređenja bošnjačko-hrvatskih odnosa koji su, po mnogim ocjenama, na najnižoj razini od Daytonskog sporazuma. Posebno to utječe na funkcioniranje vlasti u entitetu Federacije BiH, ali i na državnoj razini na kojoj je prisutan i treći partner Milorad Dodik, kao dominantna politička figura među Srbima. 

Za Hrvate je ključno pitanje reforme izbornog zakonodavstva, odnosno osiguranje legitimnog nacionalnog predstavljanja, kako bi se u budućnosti izbjegli „slučajevi Komšić", kako se kolokvijalno naziva nametanje političkih predstavnika Hrvatima kao najmalobrojnijem narodu. Usto, u političkom Sarajevu sve su glasniji oni koji žele ukinuti konstitutivnost naroda i otvoreno zagovaraju koncept građanske, a u praksi zapravo unitarne BiH. Zato je i nedavna Izetbegovićeva izjava o političkim predstavnicima Hrvata kao onima koji provode „diktat manjine" u hrvatskoj javnosti izazvala oštre reakcije.

Bošnjačka politika, pak, optužuje Hrvate za politiku uvjetovanja i blokadu nekih drugih, Bošnjacima važnih procesa, kao što je izbor nove entitetske vlade u Federaciji BiH. Posebno im smeta partnerski odnos HDZ-a i SNSD-a, kao vodećih nacionalnih stranaka Hrvata i Srba u BiH, jer tvrde da je usmjeren protiv njih. U svakom slučaju, susret u Zagrebu mogao bi biti konkretan korak u poboljšanju hrvatsko-bošnjačkih odnosa, bez kojih nema stabilne Bosne i Hercegovine.

Kako ocjenjujete susret i razgovor s premijerom Plenkovićem? Kakve ste poruke razmijenili i hoće li ovaj format trilateralnih razgovora biti nastavljen?

Držim da je susret s Plenkovićem veoma važan korak za odnose Bošnjaka i Hrvata, i za odnose Hrvatske i BiH. Plenković je dobronamjeran, dobro educiran i iskusan političar koji će dugo biti veoma utjecajan lider u Hrvatskoj. Imali smo dug, veoma otvoren razgovor koji je počeo klasičnim sastankom, a nastavio se radnom večerom. Trajalo je to satima, a teške teme relaksirali smo zanimljivim sjećanjima i temama koje nisu političke. Ipak, sve bitno je izrečeno s obiju strana, bez prepirke i teških riječi. Tema su bile frustracije bh. Hrvata vezane za legitimnost predstavnika, i bošnjačke frustracije koje proizlaze iz blokade formiranja novog saziva Vlade Federacije BiH i blokade popunjavanja Ustavnog suda Federacije te opstruktivne suradnje HDZ-a i SNSD-a umjesto konstruktivne suradnje SDA i HDZ-a. S nama su bili i ministri vanjskih poslova Hrvatske i BiH pa smo pokrenuli i pitanje neriješenih otvorenih stavki između dviju zemalja. Vezano za posljednje ministri su dobili zadatak da hitno naprave analizu i pripremu za kvalitetan sastanak dviju vlada.

Pitanje odnosa prema BiH, uključujući status Hrvata u BiH, jedna je od rijetkih tema oko koje postoji suglasnost predsjednika i premijera RH. Vi ste nerijetko kritični prema toj politici. Što zamjerate Hrvatskoj?

Prirodno je da rukovodstvo Hrvatske podržava Hrvate u BiH, samo je pitanje kako će to biti učinjeno. Pametan pristup koji može dati rezultat je podrška pomirenju s Bošnjacima, jer 60% bh. Hrvata živi izmiješano s Bošnjacima. A to znači da treba saslušati i argumente Bošnjaka, ne ignorirati njihove prigovore, ne pristajati na spregu Hrvati-Srbi protiv Bošnjaka, ne ohrabrivati ga sastankom s Dodikom, preskačući predsjedatelja Predsjedništva BiH Džaferovića. Suradnja Hrvata sa srpskim secesionistima dogodila se u nekoliko navrata, i nikada nije donijela dobro Bosni i Hercegovini, Bošnjacima i Hrvatima. Ona iz 1992. i 1993. donijela je katastrofu, Mladićeve vojne pobjede, etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka s polovice bh. teritorija, prepolovljen hrvatski korpus.  

U Zagrebu vam se, a posebno među bh. Hrvatima, spočitava da svojim izjavama sve češće ovaj narod nazivate „manjinom" te da najavom spuštanja „slučaja Komšić" na niže razine minirate mogućnost dogovora s političkim predstavnicima Hrvata?

Nikada nisam Hrvate nazvao manjinom, niti ću. Hrvati su konstitutivan i ravnopravan narod u BiH. Znao sam kazati da manjina u Parlamentu Federacije BiH poništava volju većine, i to je istina. Frustrirajuća istina za nas. HDZ ima kontrolu u Domu naroda i zaustavlja što god hoće. Bez obrazloženja. Zaustavio je niz važnih zakona, među njima i iznimno važan Zakon o šumama, kao i onaj koji je trebao oporezovati kladioničare koji, koristeći ljudsku slabost i porok, ostvaruju zaradu koja je veća od zarade obje elektroprivrede i oba telekomunikacijska operatera u Federaciji BiH zajedno. Na kruh i knjige plaća se porez, na klađenje se ne plaća. Zatim je HDZ blokirao formiranje nove vlade Federacije BiH i popunjavanje Ustavnog suda FBiH. HDZ ima 16 od 98 zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH i nameće svoju volju nad voljom većine u pitanjima koja Hrvatima nisu od vitalnog nacionalnog interesa. Zato sam znao reći da će većina u Federaciji BiH, ako se ovakav diktat nastavi, morati tražiti način da „razbije okove".

Kako do rješenja za Izborni zakon BiH i mogu li se pomiriti težnje Hrvata za legitimnim nacionalnim predstavljanjem i bošnjačko preferiranje građanskog predstavljanja?

Implementacijom svih presuda Europskog suda za ljudska prava i svih presuda Ustavnog suda BiH. To nije lak zadatak, ali nije neizvediv, uostalom imamo zakonsku obvezu da ga dovršimo. Tu obvezu, s preciznim rokovima, potvrdili smo i osnažili Sporazumom koji smo u Mostaru potpisali dr. Čović i ja u nazočnosti predstavnika EU, SAD-a, OHR-a, OESS-a i Velike Britanije. Potrebna nam je hrabrost za kompromis, za iskorak u kojem se nešto daje kako bi se nešto bitnije dobilo. Taj kompromis vidim u kombinaciji rješenja sadržanih u tzv. Travanjskom paketu ustavnih promjena i uklanjanju asimetričnih rješenja u ovlastima Vijeća naroda RS-a i Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. HDZ smatra da je ovo preambiciozno i presporo, a mi mislimo da je to jedini put koji može dati rezultat tijekom 2021. godine. SDA i HDZ mogu dogovoriti obrise rješenja, njegovu bit, nakon čega se moraju uključiti predstavnici drugih parlamentarnih stranaka, predstavnici međunarodne zajednice, eksperti Venecijanske komisije i domaći eksperti.

Zašto ste pri izboru članova Središnjeg izbornog povjerenstva BiH zaobišli svoje hrvatske partnere u vlasti? Među njima je to protumačeno kao početak plana da se nakon izbora 2022. godine formira vlast bez onih koji će dobiti najveću potporu hrvatskih birača. To je dodatno pojačala i već spomenuta izjava o spuštanju „slučaja Komšić" na niže razine vlasti?

Nikada neće biti formirana vlast bez predstavnika stranke koju većinski podržavaju Hrvati. Ali vjerujem da će s vremenom i HDZ dobiti alternativu kakvu imaju SDA, SDS, SNSD, jer ekskluzivnost nije dobra za demokraciju. Da HDZ u ovom trenutku ima alternativu, kakvu recimo ima SDA, ta bi stranka bila kooperativnija, ne bi sebi dopuštala mnoge stvari kojima provocira Bošnjake, smanjuje šanse za dogovor i povećava šanse da se ponavlja ono što HDZ naziva „slučajem Komšić". Pri izboru članova SIP-a postupili smo po zakonu, ali nismo po volji HDZ-a, jer je upravo tih dana HDZ sa SNSD-om, mimo volje i bez konzultacije sa SDA, pokušao odstraniti strane suce iz Ustavnog suda BiH. U godinama koje su iza nas HDZ je sa SNSD-om, mimo i protiv SDA, ostvario srpsko-hrvatsku spregu imenovanjima u nizu institucija, uključujući i pravosudne. Trenutačno sprega SNSD-HDZ ruši redom, bez razloga i obrazloženja, gotovo sve zakone koje Vijeće ministara šalje pred domove Parlamentarne skupštine BiH.
  
Odnosi Bošnjaka i Hrvata na niskoj su razini, prema nekima i najnižoj još od Daytona. Kako do relaksacije tih odnosa u situaciji kada Hrvati ustrajavaju na poštovanju decentralizacije i konstitutivnosti naroda, a među Bošnjacima se sve otvorenije zagovara koncept građanske države?

Decentralizacija i dodatna federalizacija BiH zaista nemaju smisla. Što još možemo federalizirati u državi s dva entiteta, deset kantona i jednim distriktom? Mi smo zemlja s 13 ustava i 13 parlamenata, imamo više od 100 ministara i oko 600 parlamentaraca. Konstitutivnost naroda je neupitna kategorija, ali u ovoj zemlji živi barem milijun ljudi koji su građanski opredijeljeni i koji se u politici ne žele nacionalno određivati i svrstavati. Većinu čine etnički Bošnjaci, ali ima među njima i Hrvata, Srba, djece iz mješovitih brakova. Oni u politici ne žele biti natjerani da se nacionalno opredjeljuju, da ih se gura u nekakvu „bošnjačku kvotu", odnosno trećinu. Presude Europskog suda za ljudska prava stale su uz njih, oni imaju predstavnika u parlamentima na državnoj i federalnoj razini kao SDA, odnosno duplo više nego HDZ. Ne možemo sve ovo ignorirati, moramo naći novi balans etničkog i građanskog na kojem je uspostavljen i sam Daytonski mirovni sporazum. Svi se trebaju osjećati komotno u ovoj zemlji, nitko ne treba biti uskraćen, ne smije biti dominacije nad bilo kime. Istinski vjerujem da ovo nije utopija, da su ostvariva rješenja koja će konstitutivnim narodima garantirati ravnopravnost, ali neće obesmisliti demokraciju, volju pa i samo postojanje većine u parlamentima.

Može li, treba li i želi li međunarodna zajednica, poglavito EU i SAD, posredovanjem pomoći u iznalaženju rješenja koji opterećuju bošnjačko-hrvatske, ali i ukupne međunacionalne odnose u BiH?

Međunarodna zajednica je obeshrabrena i zbunjena odbijanjem Travanjskog paketa ustavnih promjena i odbijanjem tzv. Füleovog modela. Prvi su, bez pravog razloga, odbili bošnjački predstavnici, a drugi su, također bez pravog razloga, odbili hrvatski predstavnici. Morat će se prijatelji iz međunarodne zajednice ponovno uključiti, i mi ih moramo u tome ohrabriti, jer bez njihove podrške, pa i određene doze pozitivnog pritiska, stvari će teško ići naprijed.
   
Iako ste s njegovom strankom formalno u vlasti, stalno razmjenjujete teške riječi s Miloradom Dodikom. Kako to da je Bošnjacima danas prihvatljiviji Karadžićev SDS nego Dodik čija ratna uloga nije sporna?

SDA se sukobljava s onima koji na bilo koji način napadaju na BiH, politički, vojno, riječima, bilo kojim sredstvima. Nekad je to bio SDS, danas je to SNSD i Milorad Dodik. S Mladenom Ivanićem, Mirkom Šarovićem i Mladenom Bosićem u prošlom je mandatu išlo lakše. Dodik na dnevnoj bazi provocira i blokira, namjerno kvari atmosferu u zemlji. Opire se NATO-ovu integracijskom putu BiH, gotovo je zaustavio rad Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH, uporno daje secesionističke izjave, vrijeđa i provocira, nedavno je Bošnjake i Hrvate nazvao balijama i ustašama itd. SDA ne može ostati nijema i pasivna na ovakve izjave i postupke. 

Treba li BiH ući u „mini Schengen"? Koliko su opravdane tvrdnje da je to uvod u „četvrtu Jugoslaviju"?

Mali Schengen nije politička, već ekonomska asocijacija, i dobra vježba za ulazak u EU. Snažna gospodarstva EU izvršit će iznimno jak konkurencijski pritisak na bosanskohercegovačko gospodarstvo, moramo biti u stanju nositi se s kvalitetom i cijenama robe koja dolazi iz Srbije, Kosova, Albanije ako se kanimo jednoga dana nositi s gospodarstvom Njemačke, Italije, Francuske. Mali Schengen će ubrzati kretanje roba, ljudi, kapitala, usluga, ali na prvom mjestu kretanje roba. To treba BiH, susjedi nam danima zadržavaju kamione na granicama, kompliciraju i poskupljuju prijevoz, a samim time i našu robu. Odluka o ulasku u ovu asocijaciju mora se temeljiti na podrobnoj analizi svih efekata, pozitivnih i negativnih, a može biti i privremena.

Ulazak u EU je, čini se, jedno od rijetkih pitanja oko kojih postoji suglasnost unutar BiH. Kada bi, po vama, ovaj cilj mogao biti ostvaren?

Nadam se da ćemo kandidacijski status dobiti u prvoj polovici iduće godine, a zatim u sljedećih pet godina otvoriti i dovršiti pregovore. Poziv rukovodstva EU tročlanom Predsjedništvu BiH da posjeti Bruxelles prije nekoliko dana dobar je znak, krećemo se prema kandidacijskom statusu. Svi u BiH trebaju se pridružiti i doprinijeti ovom pozitivnom procesu, kako kroz ad hoc Radnu skupinu pri Predsjedništvu, tako i na druge načine. Nitko ne treba odbijati sudjelovanje u procesima koji stabiliziraju stanje u zemlji.
   
Često se govori o rastućem ruskom, ali i turskom i kineskom utjecaju. Koliki su zapravo ti utjecaji i jesu li oni prijetnja ili šansa za BiH?

Ponašanje Rusije, nažalost, pretvorilo se u jednostranu podršku Dodiku i predstavnicima RS-a, bez obzira na to što srpska strana radi i govori. Turska je pomagala BiH u svim bitnim segmentima i aspiracijama, pomagala je NATO i EU put BiH, pomagala je našu ekonomiju. Nikada to nisu radili jednostrano. U posljednjih nekoliko godina Turska ima mnogo vlastitih problema, ratove, milijune migranata na vlastitom teritoriju, tako da je manje prisutna u BiH. Turska ponuda da pomogne u gradnji autoceste Sarajevo - Beograd i dalje je otvorena, Srbija je s turskim partnerima već počela s gradnjom dionica na vlastitom teritoriju, i mislim da tu šansu BiH ne treba propustiti. Za Kineze je još rano davati sudove, za sada napreduju kroz ekonomiju, kredite, a hoće li uslijediti i politička prisutnost i aspiracije, vidjet ćemo.

Gdje vidite rješenje za migrantsku krizu koja u BiH nije samo humanitarno, već sve više i sigurnosno, pa i političko pitanje?

Ne treba izmišljati toplu vodu, treba raditi ono što su učinile zemlje koje su bile prve na udaru. Moramo efikasnije sprečavati ulazak migranata u BiH, smanjiti broj onih koji ulaze, i kontrolirati njihovo kretanje i pritisak koji vrše na stanovništvo, ukloniti ih s ulica. Mora se pojačati kontrola granice, a graničnu službu ojačati ljudstvom i opremom. U ovom trenutku 99% problema i pritiska o kojem govorim nosi 1% stanovništva u BiH. Dio problema nose općine na zapadu Sarajeva, a najveći teret je na Bihaću i Krajini. Problem mora nositi cijela BiH, sve njezine institucije, mora se ozbiljnije uključiti i Europska unija sa svojim predstavnicima i fondovima. Migranti nam dolaze s juga EU i nastavljaju put prema sjeveru EU. Ovo je ustvari problem EU u kojem je BiH tranzitna, kolateralna žrtva.