Većina članaka o pretilosti (smijete reći i debljini) počinje statističkim podatkom o udjelu stanovništva s prekomjernom tjelesnom težinom. Ja ću se zapitati zašto je to tako, zašto smo pretili?
Jedni vjeruju da je uzrok u mastima. Drugi ne znaju bolje nego optužiti ugljikohidrate. Trećima je fora osuditi šećer. Ali svaki od tih razloga promašuje loptu. Pretili smo jer jedemo previše. Unosimo više energije nego što je trošimo, zbog čega se ona u našem tijelu nakuplja u obliku masnoga tkiva. Za to sami po sebi nisu odgovorni ni ugljikohidrati, ni masti, nego ukupni kalorijski unos koji dolazi iz oba izvora, kao i iz proteina, pa i alkohola. Ne debljaju ni ugljikohidrati, ni masti, ni proteini, ni alkohol, iako se pojedinac može, uvjetno rečeno, udebljati od svega, u teoriji i od blitve. Činjenica je da se lakše udebljati od jednih namirnica nego od drugih jer ih je lakše pojesti više, bilo zato što ne zasićuju dovoljno, bilo zato što su preukusne da ih na vrijeme prestanemo jesti. No, to ne znači da one debljaju.
Zašto jedemo previše? Ponajprije zato što smo za to programirani. Naša su tijela evoluirala u vječnom nedostatku hrane. Donedavno, hrana je bila teško dostupan resurs. Evolucijom su opstali oni pripadnici ljudske vrste koji su imali takav apetit da bi, kad bi na hranu naišli, pojeli više nego što im treba, kako bi spremili zalihe za vjerojatno skoro ponovno gladovanje.
Naravno, sama predispozicija za određeno stanje nije dovoljna da se to i realizira. Druga esencijalna komponenta jednadžbe jest okruženje. Ako je spomenuta predispozicija plodno tlo, moderni svijet savršeno je sjeme iz kojega izrasta pretilost kakvu danas u tolikoj mjeri vidimo. A moderni svijet uključuje obilje, svedostupnost, neizmjernu raznolikost hrane i okuse kojima je gotovo nemoguće reći ne. Zlobnici koji su uspješno preboljeli teoriju da ijedan od makronutrijenata izravno deblja ovdje će okrenuti priču tvrdeći da su upravo neki ipak krivci što jedemo previše. No, svaki takav pokušaj pada u vodu kad se zapitamo koliko ljudi poznajemo koji su se udebljali jedući šećer na žlicu ili ulje na čašu. Ili uopće neukusnu hranu.
Pored činjenice da smo programirani jesti previše ukusne hrane koja je i više nego dostupna, treba voditi računa i o tome da ne jedemo samo zato što smo gladni. Jedemo i dok se družimo. Jedemo i kao odgovor na emocije. Kad tugujemo i kad slavimo. Pa i kad nam je dosadno. Iako će mnogi takvo ponašanje osuditi, ja ih smatram ljudskima i puno uspješnijom smatram strategiju redukcije nego potpune inhibicije. Kako pretilosti stati na kraj?
Treba biti svjestan da to nikada nećemo moći potpuno učiniti zbog snažnih temelja koje ona ima u ljudskoj prirodi. Kad govorim o ljudskijim metodama u kontekstu prevencije pretilosti, govorim o nepotrebnosti bježanja od ugljikohidrata, brojenja zrna riže na tanjuru ili izbjegavanju slatkiša. Kad govorim o ljudskijim metodama u kontekstu „liječenja“ pretilosti, govorim o nepotrebnosti znanstvenofantastičnih dijeta i/ili onih čija je cijena gubitak zdravog razuma, a kamoli zdravog odnosa prema hrani te izostanku osuđivanja društva.
Kad govorim o pristupanju rješenju problema na individualnoj, prije nego na društvenoj razini, govorim o važnosti javnih programa prevencije pretilosti, uključujući među ostalim npr. ideju da se restorani brze hrane premjeste iz bliže okolice škola. Ali ispred toga naglašavam važnost individualiziranog pristupa tretmanu pretilosti, koji se postiže suradnjom s nutricionistom. Višak kilograma nije uvijek jednostavno rješiv problem. Neke su predispozicije iznimno snažne, a nekih se navika teško riješiti. U tome vam i bolje nego što biste očekivali može pomoći nutricionist. Ne zaboravite, višak kilograma nije samo estetski, nego i ozbiljan zdravstveni problem.
Bojan Stojnić
Magistrirao je nutricionizam, na doktoratu je iz nutrigenomike i personalizirane prehrane u Španjolskoj. Nastoji demistificirati prehranu, podići svijest javnosti o zdravoj prehrani, bori se protiv učestalih zabluda i protiv prehrambenih dogmi, a vlasnik je i autor portala nutricionizam.hr.