Psihologinja Dubravka Pešorda je prva i jedina doula na području Splita. Ona je za Večernji list pobliže objasnila novu dužnost, govorila o psihičkim poremećajima, depresiji i anksioznošću s kojima se ljudi u njezinoj rodnoj Hercegovini nose te mnogim drugim stvarima.
Psihologinjo, buduća psihoterapeutkinjo, Udruga “Doula” objavila je da ste njihova nova doula za pet županija u susjednoj RH. Čestitamo i, ako možete, za naše čitatelje pobliže objasniti što je doula?
- Zahvaljujem. Riječ “doula” (čita se dula) potječe iz grčkog jezika i znači žena koja služi, a danas označava educiranu i iskusnu profesionalku koja pruža kontinuiranu emotivnu, fizičku i informativnu potporu trudnicama i njihovim partnerima u razdoblju prije, tijekom i nakon poroda. Važno je napomenuti da doule nisu medicinsko osoblje, ne izvodimo nikakve medicinske zahvate niti se petljamo u posao zdravstvenih djelatnika, već smo tu za trudnicu utješnim riječima, masažom i ohrabrivanjem. Pokušavamo ženama trudnoću i porod učiniti što ljepšima i ugodnijima iskustvom. Porod je za žene, umjesto najljepšeg iskustva u životu, često izvor straha i neugode. Vrlo često se žene na porodu osjećaju nemoćno, zbunjeno, preplašeno, usamljeno, požureno, kao da su samo objekt iz kojeg treba izvući dijete. Nažalost, kad s nekim podijele svoje osjećaje, okolina ih često ušutka dobronamjernim opaskama kao: “Hajde, mogla si i gore proći” ili “Bitno je da ste oboje živi i zdravi”. Naša misija je pružiti ženama sigurno mjesto na kojem mogu bez osuđivanja podijeliti svoje strahove i traume, pružiti informacije, upoznati ih s njihovim pravima kao pacijentica, upoznati ih s položajima, tehnikama disanja i jednostavno biti uz njih kako bi porod i razdoblje oko njega zapamtile kao što ugodnije iskustvo. Istraživanja pokazuju kako prisutnost doule značajno smanjuje potrebu za intervencijama poput carskog reza, vakuuma ili dripa, traženje lijekova protiv bolova i količinu komplikacija pri porodu. To pokazuje koliko je važno da žena na porod dođe opuštena i sigurna u sebe te da zna kako je netko tu za nju. Ja sam prva i trenutačno jedina doula koja djeluje na području Splita i okolice te osjećam veliku odgovornost. Ovo je posao u kojem moram biti dostupna od 0 do 24 sata jer se nikad ne zna kad će porod krenuti i koliko će trajati. Kolegice u Zagrebu i većim mjestima, gdje ih djeluje veći broj, uglavnom rade u parovima kako bi mogle pokrivati jedna drugu, no, ja tu mogućnost nemam. Nadam se kako će mi se nakon edukacije u proljeće 2019. pridružiti još koja kolegica u Dalmaciji, a bilo bi lijepo i da u Hercegovini počne djelovati barem jedna doula.
Psihologija je na našim prostorima i dalje nedovoljno istražen svijet. Kako komentirate da se ljudi često zgražaju kada im netko spomene kako ide psihologu?
- Nekad mi se čini kako je strah od zgražanja znatno veći nego što je prisutno samo zgražanje. Da objasnim, vrlo sam otvorena oko svojih iskustava s psihičkim bolestima i oko odlazaka psihoterapeutu te mi se često dogodi da, kad to spomenem u nekom društvu, i drugi ljudi počnu opisivati svoja iskustva, pokazivati mi lijekove koje troše i govoriti o iskustvima sa svojim psiholozima, psihoterapeutima ili psihijatrima. Ipak, nikad mi se ne dogodi da netko drugi započne taj razgovor. Stoga mi se čini kako se izrazito velik broj ljudi bori sa sličnim problemima, no većina o tome šuti zbog straha od osude okoline i tako se osjeća usamljeno. Vjerujem kako bi stigma bila značajno manja kad bismo slobodnije govorili o tome kao što govorimo i o fizičkim bolestima. Općenito, čini mi se da su ljudi dobronamjerni kad netko izjavi da ima određenih poteškoća, no, zbog neugode koju izaziva stigma i vlastitog neznanja o toj temi često izjave nešto što se može shvatiti kao zgražanje te, na kraju krajeva, biti štetno, poput “proći će to”, “sve ti je to u glavi” i sl.
Depresivno-anksiozni poremećaj prisutan je među nama. Kako se s tim boriti i pobijediti?
- Volim reći kako se depresivno-anksiozni poremećaj ne pobjeđuje jednom za svagda, već da se pobjeđuje svaki dan iznova. Psihičke bolesti i poremećaji ne nestaju u jednom trenutku, već kao rezultat naše psihološke ranjivosti, genetike, proživljenih trauma, stresnih događaja, sposobnosti nošenja s problemima... Za razliku od, recimo, slomljene noge, za koju znamo točan trenutak u kojem je prijelom nastao i rentgenom možemo egzaktno pratiti je li zacijelio ili nije. Toga, nažalost, kod psihičkih bolesti nema. Moguće je imati dulje dobro razdoblje i onda potonuti natrag u bolest kad se stresni događaji zaredaju. Ono što smatram izrazito važnim je odlazak na psihoterapiju. Željela bih naglasiti i da psihijatar ili psiholog nisu automatski i psihoterapeuti - edukacija iz psihoterapije pohađa se nakon završenog studija te traje dodatne 4 ili 5 godina i smatram je esencijalnom za kvalitetno liječenje psihičkih poremećaja ili bolesti. Kroz proces psihoterapije osvještavaju se određeni obrasci ponašanja, neka duboko ukorijenjena uvjerenja kojih nismo svjesni, a koja nam mogu upravljati životom te izazivati brojne probleme na poslu ili u odnosima. Cijena je često prepreka tomu da se ljudi odluče na psihoterapiju. Cijena jedne seanse je oko 50 KM, a za rezultate bi se trebalo dolaziti jednom tjedno tijekom nekoliko mjeseci. Znam kako je mnogima to ogromna investicija i da radije “duraju dok mogu”, no, neliječene psihičke smetnje ne prolaze same od sebe te se samo pogoršavaju s vremenom. Za tretman fizičkih bolesti često se dižu krediti, uzimaju pozajmice, vuku veze kako bi se “upalo” kod što boljih liječnika. Voljela bih da se shvati da je psihičko zdravlje jednako važno i kako je ono najbolja investicija koju možemo napraviti.
U BiH se milijuni KM troše na lijekove za smirenje, ljudi često i na vlastitu ruku uzimaju terapiju. Što savjetovati takvima?
- Za početak bih naglasila da ja apsolutno nisam protivnik psihofarmaka koje propiše liječnik upućen u slučaj. Često čujem da se psihičkim bolesnicima govori da bace te tablete, da će postati zombiji, da uzmu nešto na prirodnoj bazi i slično i to smatram prilično pogrešnim. Dijabetičaru nitko ne bi rekao da baci inzulin jer će se navući. Tako je i ovdje. U nekim situacijama lijekovi su potrebni i hvala Bogu da ih imamo i da su kvalitetniji svakim danom. Ipak, nikad nisu dovoljni sami po sebi. Vidim ih kao štaku koja pomaže u funkcioniraju dok se psihoterapijom ne dođe do uzroka i rješenja problema. Kao što sam navela, rad na rješenju vlastitih problema je dug i mukotrpan te, nažalost, nema čarobne tablete koja će ih izliječiti. Nažalost, osobe koje uzimaju lijekove na vlastitu ruku često to rade da bi mogle funkcionirati, a da ne stanu, posvete se sebi i razmisle o svojim problemima.
Vaši korijeni su iz Gruda i živjeli ste tu. Koliko je teško u maloj sredini liječiti ovaj ili bilo koji drugi psihički poremećaj?
- Kao velik problem malih sredina vidim nedostatak stručnjaka i privatnosti te anonimnosti. U Zagrebu, recimo, postoje stotine stručnjaka mentalnog zdravlja te je moguće odabrati nekoga s kim nemamo nikakvih dodirnih točaka. U manjim mjestima je to znatno izazovnije, često postoji jedan (ili još češće, ni jedan) stručnjak kojem se moguće obratiti, a kojeg često jako dobro poznajemo privatno i teško nam se pred njim otvoriti. U Grudama i Hercegovini općenito vlada i fenomen da moramo biti jaki, čvrsti, stameni i ne pokazati osjećaje kako ne bismo bili slabići. Toliko je to u nama da nismo ni svjesni koliko trpimo stres i probleme dok se oni ne počnu fizički manifestirati - kožnim oboljenjima, bolovima u želucu, leđima, srčanim aritmijama i slično. Takve simptome često liječimo, a ne uviđamo njihovu psihološku podlogu.
Koji bi bili prirodni lijekovi za ljude koji se bore s depresijom, anksioznošću ili, da preformuliramo, kako bez “kemije” popraviti svoje stanje?
- Još jednom bih naglasila kako kemija nije neprijatelj (smijeh). Ako su lijekovi potrebni, svakako ih je bolje koristiti nego ne. No, u slučajevima, kad nisu nužni, uz samu terapiju razgovorom bih svakako preporučila fizičku aktivnost u slobodno vrijeme, redovit i dovoljno dugačak san, manje vremena na društvenim mrežama, a više u prirodi te vježbe disanja i meditacije. Proljetos sam se educirala iz područja mindfulnessa (usredotočene svjesnosti) i mislim da je ona odličan izbor za ljude koji se žele pokušati nositi s depresijom i anksioznošću bez lijekova. Riječ je o metodi znanstveno utemeljene meditacije koja ne uključuje religijski kontekst, pa je prikladna i za vjernike, tj. ne kosi se s njihovim uvjerenjima. Cilj mindfulnessa je potaknuti nas da živimo u sadašnjem trenutku, da ne vrtimo po glavi konstantno probleme i pogreške iz prošlosti, što je slučaj kod depresije, ili da ne živimo u strahu od mogućih događaja u budućnosti, kao što je slučaj kod anksioznosti.
Mogu li se na čovjeku primijetiti promjene? Kada čitamo vijesti iz crne kronike, često je akter tragedije “onaj na kome se ništa nije moglo primijetiti”.
- Na to je teško odgovoriti. Istraživanja pokazuju da akteri tragedije često najave svoju namjeru na neki način, no, da okolina to često ne prepozna. Na internetu ćete pronaći tisuće članaka koji nabrajaju 5, 10 ili 15 znakova koji mogu značiti da netko planira samoubojstvo. Ne smatram takve liste korisnima. Većina tih znakova se javlja i kod populacije koja ne razmišlja o samoubojstvu (povlačenje iz društva, razdoblja iritiranosti ili tuge...), a osoba može biti suicidalna i bez iskazivanja ijednog od tih znakova. Umjesto da pokušavamo prepoznati promjene i označavati ček-liste, vjerujem kako bi nam svima dobro došlo malo više ljudskog kontakta. Da sa svojim bližnjima zbilja provodimo vrijeme (i pod tim ne mislim na gledanje u ekran u istoj prostoriji), da ih pitamo kako su, žele li o nečemu razgovarati, da im kažemo da nisu sami i da smo tu te da ih nećemo osuđivati što god naprave i o čemu god razmišljaju. Vjerujem da se tako stvara zdravo ozračje u kojem se mračne misli mogu priznati i podijeliti.
Za kraj, vaš savjet onima koji osjećaju promjene, ali i savjet roditeljima i prijateljima onih koji naslute promjene na takvima i zaključe da bi se nešto loše moglo dogoditi?
- Najbolje što mogu reći je - pružite ruku. Zatražite pomoć. Iskreno recite da nešto ne možete sami i da vam trebaju pomoć i podrška. Često u depresivnim mislima mislimo da nikome ionako nije stalo i da smo drugima samo teret. To nije istina, tek kad pružimo ruku, shvatimo koliko zapravo postoje ljudi kojima je stalo do nas i kojima bi se svijet značajno promijenio da nas nema. I mi stručnjaci mentalnog zdravlja smo tu. Znamo koliko je volje i snage potrebno da nam se obratite i cijenimo to. To što se usudite obratiti nekom je već ogroman korak na putu do izlječenja. •