"Još imam noćne more", tako je svoju ispovijest započeo Boudewijn Kok, bivši kaplar iz bojne UNPROFORA koji je trebao štititi Srebrenicu, tadašnju Zaštićenu zonu.
Kok je Srebrenicu napustio 1995. godine, ali ona njega nije napustila nikada. Čak i da nije progovorio, cijelu ispovijest pročitali bismo na njegovim rukama prekrivenim tetovažama, donosi N1.
Ističe se poznat datum - 11. srpnja, 1995. Kok tumači i ostale simbole, od kojih se više gotovo i ne može vidjeti komad gole kože:
"Imam datum. Ne zaboravi 11. srpnja, 1995. Ovo je naš logo. Ovo je oko - simbol je onog što sam vidio iza žice, to je stalno na mom umu - enklava, ograda, imam ih na ruci, ovo su dva križa- za dva nizozemska vojnika koji su poginuli. Sve je ovo i danas dio mene.", priča Kok.
Ali je dio i njegove obitelji, kaže. Zbog događaja u Srebrenici razveo se dva puta, imao je problem s alkoholom i njegova obitelj se s tim nije mogla nositi.
Film koji u glavi vrti već 22 godine, uvijek završi istim pitanjima - "zašto", i "što je moglo drugačije"?
"Mi smo preživjeli, a osam tisuća ljudi je mrtvo. Zašto smo mi preživjeli? Zašto smo mi mogli otići kući, a oni nisu mogli? To je stalno u mojoj glavi. Zato moja obitelj sa mnom ima problem. Još se borim s tim. Želim znati istinu. Zašto? Zašto se to ovdje dogodilo? Zašto nam Međunarodna zajednica nije pomogla? Mi smo za ljude bili kukavice, nacisti, mi smo za sve ostale pomagali Srbima. Znate, kada imate 21 godinu i ljudi tako govore o vama - teško je to."
Pad Srebrenice, izbjegličke kolone, smrt više od 8 000 ljudi za koju je, kaže, čuo tek kući u Nizozemskoj - na vijestima, sjećanje na sebe kako stoji ispred autobusa i ne da srpskim vojnicima da tuku žene - jedino je tako mogao pomoći, kaže - sve te slike i danas su žive.
No, jedno ne zaboravlja - lice srebreničke djevojčice koja je tada imala dvanaest godina.
Godinama ju je tražio na popisu preživjelih. "Bila je prelijepa", priča. Samira, djevojka koju pamti, je imala sreće. Danas živi u Tuzli, udana je i ima dvoje djece.
Njezinu obiteljsku kuću pronašli su pored Memorijalnog centra u Potočarima - pored spomenika onima koji su stradali u genocidu.
U kući s obnovljenom crvenom fasadom su zatekli Šahu Đagaz, njezinu majku, srebreničku povratnicu.
"Dolazio je tu i tražio ima li je igdje žive, je li tko njezin živ. Neki momak mu je rekao da jeste i rekao je da sam se ja vratila, i eto", kaže Đogaz, dodajući da joj je Kok pomogao da obnovi fasadu na kući i da redovito održavaju kontakt.
A vojnik nizozemske bojne jza N1 svoju priču ispričao u istoj zgradi u kojoj su se devedestih nalazile nizozemske snage.
Danas je tu muzej koji nosi naziv "Srebrenički genocid - neuspjeh međunarodne zajednice". U njemu su svoje mjesto našle priče očevidaca, preživjelih, ali i sjećanja nizozemskih vojnika, poput priče Boudewijna Koka.