Blagdan Velike Gospe je pred vratima i to je nekako tradicionalno vrijeme kad dijaspora u najvećem broju dolazi u rodni kraj. Blagdan koji nazivaju i ljetni Božić ima tu posebnost da privuče brojne u rodni kraj i podsjeti ih na neka zaboravljena vremena. Jer sve se rjeđe dolazi, i gastarbajteri su previše vezani uz te nove države u kojima su pronašli svoj novi posao, novi život.
Međutim, i oni Bosanci i Hercegovci u ovim danima naći će malo vremena i posjetiti svoje roditelje, rodbinu i prijatelje, pohoditi počivališta svojih najmilijih, družiti se s prijateljima iz djetinjstva, evocirati uspomene. Osobito je svečano u oko 150 mjesta gdje se na poseban način štuje Velika Gospa kao zaštitnica ili su joj posvećeni vjerski objekti.
Taj blagdan koji okuplja svu dijasporu mnoge je već doveo u rodni kraj. Dok se igraju ljetni turniri kojih, čini se, odavno nije bilo više, uz iće i piće ispitujemo kako je u Njemačkoj, ima li posla, kolike su plaće, zašto se priča da tamo nije više kao što je nekad bilo.
Odmori nekad
A na jednog detaljnog sugovornika smo naišli, dogovorili priču bez imena i prezimena, ali da nam ispriča što se događa. Hercegovu zemlju napustio je prije desetljeće i pol i tvrdi da je u Njemačkoj danas složenija situacija nego kad je došao u vremenu Velike recesije.
- Ja sam u grad u Bavarskoj došao 2009. godine i vladala je kriza, ali je bilo optimizma. Umjesto građevine, za koju sam bio obučen, zaposlio sam se u automobilskoj industriji. Bilo je dobrih ponuda jer se Njemačka brzo oporavljala i hvatala konce pa se opet počelo graditi kuće i zgrade, ali sam shvatio da mi je bolje na tom novom poslu. Tad su mi Nijemci pričali da se posljedice krize osjete, da su cijene narasle, ali ja, valjda kako sam došao iz BiH gdje sam radio za 700 maraka, to nisam toliko osjetio. Moja početna plaća tada je bila 1600 eura neto i kad bih platio sobu, režije, opskrbio se hranom, opet mi je ostajalo oko tisuću eura, od kojih bih pola ostavio obitelji, a pola sebi za crne dane - priča nam sugovornik. Kaže da je do 2015. provodio u rodnom kraju dva mjeseca godišnje. - Poslodavci su bili izvrsni ljudi iako smo radili u ogromnoj tvrtki koja je izrađivala komponente za najjače automobilske tvrtke. Ali, bilo je sve nekako prijateljski. Puštali bi me po dva tjedna kući za Božić, Uskrs, onda dođe ljeto pa ostanem cijeli kolovoz. Iz ove perspektive lijepo da bi trajalo. I plaća mi je dogurala do 2200 neto, a kad bih se dosađivao za slobodan dan u tjednu, otišao bih na nadnicu kod jednog prijatelja Nijemca, a on bi mi dao 120 eura za 8 sati rada u vrtu, od kojih je 4 sata bila kosidba, tako da nije bilo ništa spektakularno, a bio sam zadovoljan - kaže nam.
A onda se sve promijenilo.
- Prvo je počela migrantska kriza i radili smo sve više, a zarađivali manje. Cijene su lagano rasle. Onda je došla pandemija i isprva smo se veselili jer ne radimo, a dobivamo plaću, ali sve posljedice toga počeli smo poslije osjećati. I onda je počeo rat Rusije u Ukrajini i kriza s energentima, a moj stan od 800 eura ubrzo je poskupio na 1600 eura, pa mi je ubrzo s režijama on došao na 2000 eura. Analiziram je li se bolje trajno vratiti kući ili ostati ovdje još koju godinu. Zategnuti su odnosi na poslu, na ulici i nitko ne zna što donosi sutra. Od današnjih poslodavaca nitko te neće pustiti tjedan-dva više na godišnji odmor od onog što ti piše u ugovoru, ali razumijem i njih jer nedostaje radnika. I oni su kivni na državu jer je puštala mnoge koji ne žele raditi pa ih sad svi moramo financirati. Zarada je i dalje dobra, no druge stvari smetaju - ispričao nam je.
Pitamo ga kako mu je doći ovdje.
- Drukčije. Ovdje sam među svojima, najedem se najbolje hrane, popijem čašu vina, jer sad i ovdje ima njemačkog piva pa odmaram od svega što je od tamo. Sve u svemu, najljepše je biti kod kuće - priča nam kroz smijeh.
BiH se priprema za teški rujan
Dolazak dijaspore ekonomski je dobra stvar za lokalno stanovništvo. Troši se više novca u trgovinama, ugostiteljskim objektima, mehaničarskim radionicama, ordinacijama. Ovu zemlju dijaspora pomaže s milijardama maraka, a uz transakcije koje se vrše preko računa, dosta ih donosi novac u gotovini te tako pomaže najbližima. Činjenica je da nam je rujan pred vratima, a uz kraj godine, kad svi dadnemo oduška jer su blagdani, tako je rujan, koji je jedan od najskupljih mjeseci, za mnoge traumatičan. Djeca kreću u školu, potrebno ih je odjenuti i obuti, kupiti im knjige i školski pribor. Mladi će na fakultet, treba se pobrinuti za upis željenog fakulteta, stanarine i režije.
Također, iako je klima-uređaja u BiH sve više, nitko se olako ne odriče tradicionalnog grijanja na drva. Doznajemo da je nakon ljetošnjeg strujnog kolapsa bilo više zainteresiranih za energent koji je sačuvao živote naših starih, još dok su zime bile zime. Stoga, dijaspora itekako pomaže svojima, ali i sve više razmišlja o povratku iskonu i doma.