Čestitamo, postali ste baka i djed. Rečenica je koja otvara novo poglavlje vašeg života u kojem vas čeka mnogo lijepih trenutka, kao i izazova. I dok na tržištu postoje brojni priručnici za roditelje, literaturu za bake i djedove malo je teže naći. Stoga vam predstavljamo prvi hrvatski vodič za bake i djedove – uvodne su to rečenice u nas jedinstvenog i nedavno objavljenog Vodiča za bake i djedove nazvanog “A što će mama i tata reći?”, nastalog suradnjom kreativne agencije “I TO NIJE SVE!” i udruge “Sijede vrijede”, u sklopu projekta društveno odgovornog poslovanja, a sve uz svesrdnu podršku i tiskare Radin te tvrtke Europapier.
Kada se, kako i gdje došlo na ideju o ovoj maloj, 50-ak stranica tankoj, ali iznimno vrijednoj i korisnoj knjižici te kako je tekao put njezina osmišljavanja i realizacije, doznali smo u razgovoru s direktoricom za odnose s klijentima u agenciji “I TO NIJE SVE!” Karmen Obradović i jednom od osnivačica udruge “Sijede vrijede” Vesnom Širanović koja odmah na početku reče kako je Vodič za bake i djedove međugeneracijska priča jer i zaposlenici agencije i članstvo udruge imaju isti cilj - razbijati predrasude.
– U jeku pandemijske krize odlučili smo nešto vratiti zajednici, društvu, pa smo usluge iz svoje domene ponudili manjim poduzetnicima i obrtnicima koje je kriza najviše pogodila, ali i udrugama. Objavili smo natječaj na Facebooku, pristiglo je 50 prijava manjih poduzetnika i obrtnika, a među njima je bila i prijava jedne udruge, “Sijede vrijede”. Kako, nažalost, nismo mogli pomoći svima sastavili smo upitnik da bismo doznali tko su među njima oni koji su bili najviše pogođeni krizom. Na kraju smo izabrali 10 malih poduzetnika i udrugu. Za ostale smo organizirali online prezentaciju alata koji bi im mogli koristiti kao pomoć u radu njihovih poduzeća. Budući da je udruga “Sijede vrijede” taman tad bila osnovana i trebala je krenuti s radom, a čini je ciljana skupina koja je krizom bila najviše pogođena i čije su aktivnosti u pandemiji bile posebno ograničene, krenuli smo u suradnju. Započeli smo je tako što smo već u startu ponudili paletu ideja koje bi udruga mogla koristiti. Jedna od ideja bila je da se napravi radionica za bake i djedove, dok je udruga je već imala ideju o “Bontonu za bake i djedove”. I zapravo, Vodič je spoj tih dviju ideja, priručnik o ponašanju baka i djedova u novoj ulozi – kazala nam je Karmen Obradović.
Da je natječaj agencije došao baš u pravom trenutku te je omogućio susret i razmjenu želja i ideja koje su rezultirale nečim društveno korisnim, a baziranim na razumijevanju, ljudskosti i solidarnosti, svjedoči i predstavnica udruge.
– U trenutku kada je udruga osnovana i trebala je početi raditi dogodio prvi “lockdown” zbog korone i ništa se nije moglo niti smjelo. A kako se obraćamo generaciji koja još uvijek slabo barata internetom razmišljali smo kako sad dalje. I upravo tada na Facebooku vidjeh poziv agencije. Iako je on bio upućen tvrtkama, odlučila sam da se i udruga javi na njega jer mislim da i dobru, pravu udrugu treba voditi kao tvrtku, ako želite da u budućnosti od toga bude nešto dobro. Vrlo brzo agencija nam se javila, ispunili smo i upitnik. Onda je stigao i odgovor da se agenciji dopadaju naše ideje, smjer kojim želimo ići i to što radimo pa žele surađivati s nama. Pozvani smo na razgovor i predloženo nam je pet mogućih aktivnosti. Odmah nam se jako dopala priča o bakama i djedovima jer su svi odnosi u obitelji jako osjetljivi, s njima treba oprezno, a zato su ljudima i zanimljivi. Dogovorili smo se da krenemo s radionicama za bake i djedove, a ja sam predložila da napravimo i neku publikaciju, tada sam to zvala bontonom. Iz agencije su odmah rekli: “Mi ćemo vam to napraviti” – govori Vesna Širanović i nastavlja da je udruga potom provela anketu među stotinjak baka i djedova, njihove djece (odnosno mama i tata), te njihovih unuka, pitajući ih o odnosima među njima.
Dio prikupljenih odgovora poslali su agenciji koja je na osnovu toga priču nastavila dalje te osmislila, ilustrirala i izradila Vodič za bake i djedove, sve one koji se sa izazovima odgoja svojih unuka i unučica susreću bilo da je prvi put bilo da to već neko dulje vrijeme traje pa se želi dodatno osvijestiti kako taj odnos s malenima, ali i njihovim roditeljima, učiniti boljim, harmoničnijim i s više međusobnog razumijevanja i uvažavanja. No, sve neće stati na knjižici. Ona je tek početak nakon kojeg slijede radionice. – Kada smo počeli anketirati ljude dogodilo se ono što sam i mislila da će se dogoditi, ali nisam očekivala da će biti u tolikoj mjeri. Naime, anketa je pokazala koliko je priča o situacijama unutar obitelji zapravo osjetljiva. A kako do sada imate radionice za djecu, roditelje, za ovakvu ili onakvu situaciju, ali radionice i priče o odnosu bake i djedova, o toj novoj životnoj situaciji za koju svatko misli da o njoj zna sve pa “što ćeš tu sad radionice o tome”, u našim se anketama pokazalo da baš radionice i na tu temu i te kako trebaju. Jer anketa je pokazala da i bake i djedovi, i njihova djeca, odnosno mame i tate, čim otvoreno i bez skrivanja identiteta trebaju iznijeti svoje primjere, dolazi do problema i mogućeg odustajanja. Teško je svakome javno reći, recimo, bilo što negativno za svoju svekrvu ili punicu, zeta ili snahu. A situacija u tim odnosima unutar obitelji bezbroj je i sve su jako osjetljive pa smo osjetljivi bili i mi u Vodiču. Sad nakon njegova objavljivanja slijede radionice, u travnju. Na njih će moći doći po desetak starijih ljudi. Podijelit ćemo im Vodič te ćemo na svakoj radionici za početak razgovarati o temama iz njega. Recimo, kako bi polaznici radionice odgovorili na navedene situacije, slažu li se s onim što piše u Vodiču ili imaju neke druge prijedloge... Želimo time biti podrška svima onima koje nešto muči i koji žele znati više o tome kako biti bolji baka i djed – kaže Vesna Širanović ističući da je svrha udruge “Sijede vrijede” unaprjeđenje i podizanje kvalitete života osoba starije životne dobi, premošćivanje generacijskih razlika i bolje razumijevanje među njima.
Kako Vodič za bake i djedove, koji je tiskan u 500 primjeraka, obrađuje deset situacija raspoređenih u deset poglavlja (“Ime djeteta i nije tako loše”, “Baka servis i kako ga voditi”, “Dobar savjet zlata vrijedi - kad ga traže”, “Može li slatkiša biti previše”, “Maženi i paženi, a ne razmaženi”, “Zašto im se nikada ne spava?”, Druga baka i djed - suradnici, ne suparnici”, “Najdraži među miljenicima”...), zanimalo nas je kako su izabrane baš ove teme, kako su nastajali tekstovi i savjeti, je li bilo i stručne pomoći. Karmen Obradović uzvraća da je u Vodiču obrađeno deset situacija koje su u provedenoj anketi bile najčešće spominjane, a za njih bake i djedovi u tim svojim novim ulogama nisu pripremljeni.
– Nekako se misli “mi smo odgojili našu djecu pa se podrazumijeva da mi to znamo”, a vremena su se promijenila. Od načina prehrane, preko pristupa odgoju i dostupnosti informacija, do tehnološkog napretka. I zato je Vodič jedan mali korak kako bi se pružile adekvatne informacije i podrška bakama i djedovima koji s rođenjem svojih unuka i unučica dobivaju i preuzimaju cijeli set uloga, odgovornosti i osjećaja s kojima se u biti nitko ne bavi. Zato smo naznačili da i bake i djedovi trebaju imati vrijeme za sebe, ne mogu uvijek i stalno biti na raspolaganju, da i oni mogu štošta naučiti od svojih unuka... Pažljivo smo radili tekstove koje je oblikovala i finalizirala naša “copywriterica” Karmela Arbanasić koja je ujedno i diplomirana psihologinja. Ovo je empirijski vodič koji razbija neke stereotipne mitove te može poslužiti i za blago osvještavanje jedne i druge strane bez neke velike pompe. Jednostavno, ljudi mogu pročitati Vodič, razmisliti, prepoznati se u nekoj situaciji i osvijestiti da možda nešto rade pogrešno – pojasnila je Karmen Obradović.
Da je upravo to iskustvo, koje je ugrađeno u Vodič, i njegova neprocjenjiva vrijednost iznimno važno da bi se na temelju njega mogle rješavati mnoge dvojbe i problemi te pomoći drugima da kroz život i međuljudske odnose prolaze lakše, opuštenije, smirenije i bezbrižnije, uz puno više razumijevanja, uvažavanja i tolerancije, svjedoči i Vesna Širanović osobnim primjerom. – Svi o svojoj obitelji najprije počnu pričati predivne stvari, u stilu “odlično se slažemo”, “svi se razumijemo, uvažavamo”, no kada se potpitanjima počne kopati počnu izlaziti prave situacije. Evo, ja sam baka. Imam unuka i unuku. Dođu mi i čuvam ih dva-tri sata. I kada oni odu muž i ja padamo u nesvijest i do sutra nema šanse da bilo što radimo. Svi takve stvari prikrivaju i ne žele javno reći, a kada god sretnem nekoga od tih baka i djedova nasamo, u parku ili slučajno kada idem u trgovinu i pitam: “Kako su tvoji?”, krene kuknjava: “Jedva čekam da dođu, a onda jedva čekam da odu”, krenu prave priče. To su te situacije kada mlade generacije ne razumiju poziciju starijih, da smo mi već potrošeni, umorni i ne možemo, iako bismo jako rado. A to se ne može shvatiti dok se u obitelji ne počne razgovarati. Jer, ako se ne razgovara onda dolazi do nesporazuma. Raznih. Recimo, evo primjera koji smo naveli i u Vodiču, a vrlo je čest. Roditelji daju ključ stana bakama i djedovima. Ono, ako kad zatreba. Onda bake i djedovi misle da u stan svoje djece mogu ulaziti kad hoće i koliko hoće. I nemali broj starijih dolazi i ulazi u stanove svoje djece, a onda se šokira ako naleti na neku situaciju. Zato i u Vodiču savjetujemo - pozvonite, pokucajte, najavite se. Jer u našoj kulturi reći da se roditelji moraju najaviti svom djetetu, još uvijek je teško prihvatljivo. U stilu “što ću se ja svom djetetu najavljivati?!” Pokušali smo progovoriti o tim najbazičnijim pričama, kroz struku, ali najviše kroz najčešće situacije na koje smo naišli u anketi i na temelju vlastita iskustva - pojašnjava Vesna Širanović napominjući da napisani Vodič nije stručna literatura, no da će na njihove skorašnje radionice zvati i struku, liječnike, psihologe, sociologe, koji će onda davati i stručne savjete. Kada smo primijetili da su u trokutu bake i djedovi-roditelji-unuci, odnosi na liniji bake i djedovi-roditelji najosjetljiviji, jer roditelji bake i djedove često tretiraju kao one koji trebaju šutjeti i uvijek biti na raspolaganju kako bi izvršavali razne zamolbe ili naredbe, Vesna Širanović reče kako se u Vodiču zato uglavnom i govori o toj liniji. No, pritom ukazuje na još nešto.
– Čini mi se da je još osjetljiviji odnos baka i djedova, ne sa svojom djecom, nego sa sinovljevom ženom i kćerinim mužem. Puno puta sam čula: “Ja svojoj majci odbrusim, lako to riješim, ali svekrvi ne mogu tako”. Onda i jedna i druga strana šuti i u sebi “kuha”. I često zato dolazi do nesporazuma i lomova – objašnjava Širanović.
Kako takvih situacija o kojima treba razgovarati kako ne bi došlo do lomova ima bezbroj, razmišlja li se o nastavku Vodiča, njegovu drugom dijelu?
– Nama se već sad javlja toliko ljudi da razmišljamo o dotisku. Interes je velik pa mislim da će u tom smislu posla biti još – uzvraća Vesna Širanović, a Karmen Obradović domeće da je Vodič tek začetak cijele priče, radionice će biti njen odličan nastavak, a na njima će se sigurno otvarati još mnoga druga pitanja i moći će se čuti razne nove ideje pa se možda iz svega toga izrodi i neki sljedeći korak, nešto sasvim novo i drugačije. Na kraju upitasmo, možemo li to što bake i djedovi čine za svoju djecu i unuke nazvati poslom, obavezom, ili je to naprosto čista ljubav, te se to radi i ne naziva ni poslom ni obavezom.
– Kada smo to u Vodiču nazvali poslom mislimo smo na puno radno vrijeme. Kako bake i djedovi čuvaju unuke dok roditelji rade, to onda zaista postaje posao koji bi zapravo trebali raditi vrtići. Jer, kod djece koja idu u vrtiće uloga baka i djedova drugačija je. Klasično čuvanje na sat-dva, kada roditelji negdje moraju nakratko otići ili kada se djeca razbole, druga je priča. No ova, o čuvanju djece umjesto institucija to je bogme posao. Vrlo intenzivan posao – jasna je Vesna Širanović.