Od Plenkovića Hrvati u BiH očekuju potporu nadogradnji Daytona i Izbornog zakona

Reforme i europski put

Ekonomske i socijalne reforme još uvijek su u prvom planu pristupa EU prema BiH, no očekuje se da će Zagreb modificirati ovaj put uvodeći i političke reforme

Povezivanje s BiH

Iskustva Hrvatske bit će dragocjena za ubrzavanje europskog puta, a usporedno s 
time potrebno je raditi na boljem kulturnom i drugom povezivanju

Jednakopravnost Hrvata

Pomoć pri izmjeni izbornog zakonodavstva najvažnija je stvar koju očekuju Hrvati u BiH i njihovo političko vodstvo kako bi se onda mogli i politički pluralizirati

Zaustavljanje iseljavanja

Ključni problem svih zemalja Balkana je velika nezaposlenost i besperspektivnost, što pred čelništva stavlja velika iskušenja kako zaustaviti iseljavanje mladih

Snažnija ulaganja i projekti

U godinama nakon rata Hrvatska je bila najveći investitor u BiH, no to se stanje s vremenom promijenilo. Očekuje se snažniji gospodarski impuls u sljedećim godinama

Od nove hrvatske Vlade svi u regiji imaju velika očekivanja, a ponajprije Hrvati u Bosni i Hercegovini koji nakon niza godina u Zagrebu imaju premijera i sastav Vlade koji savršeno dobro razumiju položaj i potrebe BiH te ovdašnjih Hrvata koji o tome dijele identične poglede s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, piše Večernji list BiH. BiH i bh. Hrvati strateški su vanjskopolitički interes Republike Hrvatske, tako se može sažeti nova hrvatska politika prema BiH, a što to sve podrazumijeva, polako se nazire s inicijativama koje su proteklih tjedana najprije odaslane u Bruxellesu, a onda i u Zagrebu.

Novi ‘novi’ pristup

Najprije je to očekivanje da se za BiH modelira novi pristup približavanja Europskoj uniji i kroz izmjene unutarnjih pravila igre bez kojih je objektivno teško očekivati brži napredak i provođenje reformi. Prije svega, to je ideja o federalizaciji BiH zbog koje je političko Sarajevo odmah na oprezu s naglašenim stavom odbijanja nacionalne teritorijalizacije, dok pak na spomen Daytonskog sporazuma iz Banje Luke reagiraju slično s porukama da za rješavanje “hrvatskog pitanja” nije potrebna izmjena Daytonskog sporazuma, nego aranžmana koji se tiču rješavanja problema nastalih nakon intervencija međunarodne uprave u temelje Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH. 
Uloga Zagreba do sada je uglavnom bila neodređena. Djelomično zbog podređene pozicije u kojoj se nalazio Zagreb jer je morao šutjeti i prihvaćati pravila kako bi ušao u društvo EU i NATO-a, dok je pak s druge strane alibi službenoj politici hrvatske države što se snažnije ne angažira često bilo objašnjenje da hrvatska politika u BiH nema jasnu strategiju u kojem smjeru vidi ostvarenje svoje jednakopravnosti. Te su se okolnosti, međutim, promijenile nakon što je reafirmiran rad Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH te postignuto suglasje o temeljnim stajalištima koja se tiču položaja Hrvata i zahtjeva za preustroj zemlje kao i institucionalne ravnopravnosti kroz izmjene Izbornog zakona kako bi se osigurala nacionalna reprezentativnost bez mogućnosti majorizacije mnogobrojnijih naroda. 
Najvažnije je da je novi premijer Hrvatske Andrej Plenković jedan od ključnih autora dviju rezolucija Europskog parlamenta koje su osudile separatizam Banje Luke i unitarizam Sarajeva smatrajući ih ključnim problemima vizije moguće BiH, ali i u kojima se federalizam, decentralizacija, subsidijarnost upravljanja te legitimna politička zastupljenost navode kao kameni temeljci budućih odnosa u zemlji između triju naroda. Na tom tragu započela su i prva lobiranja u europskim metropolama, ponajprije u Berlinu, a tek se očekuje značajniji pohod na SAD kada dođe do promjene u administraciji nakon predsjedničkih izbora. 
No, s druge strane, Republika Hrvatska je najavila kako se neće miješati u unutarnje stvari zemlje te da je na lokalnim stranama da postignu konačni dogovor.

Oprez Srba i Bošnjaka

Istodobno njezin pristup u rješavanju ovih problema promatra se kroz dvostruku vizuru. Najprije zbog blizine razumijevanja problema bh. Hrvata, što je već kod određenih političkih struktura u Sarajevu, ali i Banjoj Luci shvaćeno kao pristran odnos. No, Hrvatska na to ima obvezu temeljem činjenice da je potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma čiji je sastavni dio i oživotvorenje Washingtonskog sporazuma, koji su doživjeli velike izmjene, i to najviše na štetu bh. Hrvata. Povratak izvornim načelima nije posve moguć kako bi se sačuvala kakva-takva vjerodostojnost međunarodne zajednice i uprave u BiH, ali bi poništavanje nametnutih pravila stvari u značajnoj mjeri ispravilo. Posebno je značajno to što na ruku Zagrebu i bh. Hrvatima ide činjenica da BiH ne može očekivati članstvo u Europskoj uniji bez provođenja ustavnih i reformi izbornog zakonodavstva.