Interakcija malog djeteta s roditeljima/skrbnicima nužna je za oblikovanje njegova svijeta. Ovisno o tome kakva je ona i razvija li se između djeteta i roditelja privrženost, imat će odlučujuću ulogu za djetetov socio-emocionani svijet.
Dijete razvija privrženost tijekom svoje prve godine života, a zašto je to toliko važno i što roditelji mogu čini kako bi svome djetetu pružili najbolji mogući početak, pojasnila je za Zadovoljna.hr psihologinja Mia Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.
Kako kaže, privrženost je specifičan tip socijalne veze između djeteta i skrbnika koja nastaje tijekom prve godine života. U klasičnim teorijama privrženosti najčešće se govori o majci, no danas se zna da se može raditi o odnosu djeteta s bilo kojom odraslom osobom koja je primarna figura brige o djetetu i ispunjavanja djetetovih potreba u ranoj dobi.
Također se zna da se u djece razvija dualna privrženost. Jedna figura, tradicionalno otac, djetetu pruža više mogućnosti za aktivnost i istraživanje, dok druga figura, tradicionalno majka, djetetu pruža više brige i njege.
Kako je uopće nastala privrženost koja se danas može očitovati kod ljudi?
Ponašajni sustav privrženosti urođen je, a preteče se nalaze i u nižih vrsta od sisavaca, primjerice ptica. Ptice imaju urođeni mehanizam da slijede i oponašaju prvu figuru koju ugledaju po rođenju, što će im biološki osigurati preživljavanje, hranu, sigurnost, učenje novih vještina. Tako privrženost sisavcima osigurava preživljavanje, doslovno, ali i emocionalno.
Osim u slučajevima teških neuroloških oštećenja, sva djeca imaju iste ili vrlo sliče obrasce ponašanja privrženosti – pružanje ručica, plakanje, maženje, osmjehivanje, traženje kontakta. Ta ponašanja pokreću biokemijske reakcije skrbnika koje djetetu osiguravaju brigu i ljubav. Djeca su nam s razlogom slatka i teško nam je izdržati njihov plač, za to se pobrinula priroda. Da nije tako, bilo bi puno više napuštene djece po rođenju.
Primjerice, oksitocin, tzv. hormon ljubavi, kod majke je u naglom porastu pri svakom dojenju djeteta, što evolucijski gledano osigurava njenu posvećenost hranjenju djeteta čak i kad je bole grudi, kad ima nekih drugih obveza, govori psihologinja.
Međutim, djeca su privržena roditeljima, a ne roditelji djeci. Povezanost je roditeljska emocija prema djetetu i uglavnom se ostvaruje kroz prvih nekoliko sati ili dana djetetovog života. Snažni osjećaji ljubavi i brige koje odrasli osjećaju prema djetetu pomažu učvrstiti povezanost, a dječja ponašanja privrženosti (smješkanje, plakanje, gugutanje, maženje…) doprinose vjerojatnosti da odrasli prema njemu osjećaju povezanost.
Kako dalje kaže psihologinja, dijete se ogleda u očima svoje figure privrženosti te, najjednostavnije rečeno, interakcija s roditeljem oblikovat će ga u osobu kakva će biti.
No postoji više stilova privrženosti, a nisu svi dobri i poticajni za dijete. Razliku među njima najbolje je oslikala serija koju je spomenula psihologinja.
Prvi su put eksperimentalno prikazani u seriji istraživanja „Strange Situation” Mary Ainsworth. Dijete mlađe od dvije godine igra se s majkom u prostoriji. Ulazi nepoznata osoba. Majka odlazi i nedugo potom se vraća. Što čini dijete?
Sigurno privržena djeca, čija je majka dosljedno odgovarala na potrebe djeteta i bila konstantno dostupna, negodovat će po odlasku majke, ali će se uspješno umiriti. Kad se majka vrati, razveselit će joj se. Ona znaju da je majka negdje tu, da ih neće napustiti, da će se vratiti i ona im nedostaje, ali i vesele se ponovnom ujedinjenju.
Nesigurno izbjegavajući stil privrženosti izgleda drugačije. To su djeca čije majke možda zadovoljavaju njihove osnovne potrebe poput hranjenja, ali nemaju kapacitet zadovoljavanja emocionalnih potreba djece. U literaturi se često govori o depresivnim majkama ili majkama koje su iz drugih razloga emocionalno odsutne. Ta djeca neće reagirati na odlazak majke, ona su uznemirena tek ako su sama. Kad se majka vrati, neće joj se veseliti. Ako ih majka podigne i tješi, često će okretati glavicu od nje i izbjegavati kontakt.
Psihologinja dodaje kako postoji i nesigurno anksiozni stil privrženosti djece koji označava ambivalentnu majku, kod koje je odgovor na pitanje privrženosti Hoće li svijet biti tu za mene? nedosljedan – nekad ne, nekad da, a dijete nema način da predvidi i osigura majčinu responzivnost.
Ta djeca jako se uznemiruju pri odlasku majke, ne vjeruju da će biti tu, da će se vratiti. Kad se majka vrati, ne daju se utješiti jer majčino prisustvo donosi samo prividan mir, ona i dalje ne znaju hoće li majka zaista biti tu.
Konačno, dezorganizirani stil privrženosti može imati razne elemente drugih stilova, posebno nesigurnih i obično se nalazi kod djece žrtava zlostavljanja i/ili zanemarivanja.
Zaključno, dominantni stil privrženosti uvelike oblikuje socio-emocionalni svijet djeteta sve do odrasle dobi, njegov doživljaj sebe, drugih, života, budućnosti, otpornost, psihopatologiju, stil privrženosti koji će razviti iduća generacija… Dobre vijesti su što se primarni stil privrženosti može promijeniti iz nesigurnog u sigurni kroz iskustva u drugim odnosima i psihoterapiju.
Kako poticati razvoj sigurnog stila privrženosti? Evo što sve predlaže psihologinja.
1. Dostupnost
Organizirajte raspored života na način da ste što više tjelesno dostupni djetetu u okviru svojih mogućnosti, no važnije je da ste emocionalno dostupni kad ste s djetetom, koliko god vremena to uključivalo. Bolje je provesti manje vremena zajedno u kojem ćete biti potpuno posvećeni djetetu, nego provoditi zajedno cijele dane ne obazirući se na dijete, pred malim ekranima i slično.
Nadalje, mala djeca često imaju neugodne emocije (ljutnja, povrijeđenost, tuga, strah) s kojima se sama ne znaju nositi. Kada vaše dijete proživljava intenzivnu emociju, budite uz njega dok ju prorađuje. Na taj način primit će poruku: „Netko je tu uz mene kad mi je teško i kad patim“.
2. Responzivnost
Malo dijete ne može reći što treba, ali može vam pokazati. Plakanje, pružanje ručica i slični znakovi njegov su način komunikacije. Pratite znakove i naučite ih točno protumačiti. Dječji plač primjerice može značiti da je dijete gladno, ali isto tako da je umorno, bolesno, prljavih pelena...
Osluškujte svoje dijete i uskladite reakcije s njegovim stvarnim potrebama.
3. Znanje oko „narodnih mudrosti“
Roditelji iz dobre namjere i po savjetima drugih mogu pretjerano podraživati dijete. Puno igračaka, televizor ili masa ljudi mogu biti previše za još nerazvijeni živčani sustav djeteta. Malo dijete ne zna reći: „Prestani! Umoran sam“. Umjesto toga izgledat će potišteno ili odsutno, vrpoljit će se ili okrenuti u suprotnom smjeru. Pratite takve znakove. Dajte djetetu prostor za odmor i opuštanje.
Suprotno stajalištu da možete naštetiti bebi ako ste previše responzivni na njene potrebe, nije moguće razmaziti dijete u prvih 9 – 10 mjeseci života. Istraživanja pokazuju da najresponzivniji roditelji imaju djecu koja su manje zahtjevna i više se oslanjaju na sebe u životu.
4. Dosljednost
Budite konstantni i dosljedni u odgovaranju na djetetove potrebe. Dijete će samo na taj način naučiti doživljavati svijet kao sigurno i predvidljivo mjesto, a druge ljude kao pouzdane oslonce u teškim trenutcima. Isto vrijedi za granice i pravila koja djetetu postavljate. Iako se djeca protiv njih bune i nastoje ih poljuljati, njihova je potreba da imaju čvrst i stabilan okvir od strane svojih roditelja kako bi naučila i sama regulirati svoje ponašanje i emocije.
5. Interakcija
Sigurno uživate u druženju sa svojim djetetom. Pokažite mu to i potaknite njegovu radost osmjehivanjem. Djeca osjećaju svijet kroz dodir. Nježni i zaigrani dodiri, zagrljaji i maženje pomažu djetetu u uživanju, razvoju osjećaja sigurnosti i utjehe. Opažajte kada vam dijete uzvraća pogled.
Već u dobi od šest tjedana beba će se sustavno usmjeravati na vaše oči i čitati poruke iz njih. Ugodnih kontakti očima prerast će u osjećaj sigurnosti i povezanosti.