Strahoviti uvjeti u kojima su živjeli i radili "posuđeni" radnici u tvornici za preradu mesa Tönnies - i što je tek zato jer je tamo upravo eksplodirao broj novozaraženih koronom uopće dospjelo do javnosti - nije bila iznimka niti samo za mesnu industriju, niti samo za Njemačku. Računica je jasna: ne samo da su nadnice niže, nego su ti radnici teoretski samo "posuđeni" iz neke od siromašnijih zemalja Europske unije. To znači i da plaćaju pristojbe mirovinskog i zdravstvenog osiguranja u svojoj domovini, ne u zemlji u kojoj rade.
Njemačka je nakon tog skandala drastično pooštrila propise za zapošljavanje takve inozemne radne snage, ali to je još uvijek bilo moguće već po načelu Europske unije o slobodnom protoku robe, usluga i osoba. Ne samo da se to isplati zapadnim tvrtkama nego je redovito unosan posao za "posrednike" koji su organizirali radnu snagu iz Rumunjske, Bugarske i drugih europskih država gdje su nadnice i davanja daleko niža, prenosi Deutsche Welle. Već i o tim "posrednicima" ima užasnih priča: neki bi jednostavno proglasili stečaj i nestajali kad bi dobili novac od zapadne tvrtke, ali prije nego što bi se tim radnicima trebalo isplatiti zarađeno, bilo je i posredničkih "tvrtki" koji su zapravo osnovale njemačke ili zapadne tvrtke u državi odakle dolaze radnici, ali ta tvrtka nije bila više nego poštanski sandučić ili tek adresa njihovog odvjetničkog ureda.
Bugarske službe - odbile novac
U konkretnom slučaju, koji je dospio pred Europski sud, riječ je o jednoj takvoj posredničkoj tvrtki iz Bugarske koja je dovodila radnike jednoj njemačkoj tvrtki i koja je, kao i uvijek, željela obračunati socijalna davanja u Bugarskoj. No ovaj puta su službe u Bugarskoj odbile taj prihod, što je posrednika navelo obratiti se Europskom sudu za mišljenje.
A sud ga je ovog tjedna dao - i sasvim sigurno nije bio takav kakvog ga je posrednik očekivao. U takvom slučaju tvrtka koja posreduje radnike mora onda "u značajnoj mjeri" radnike zapošljavati i u zemlji iz koje radnici dolaze da bi onda i onima koji su u inozemstvu mogla obračunavati doprinose po stavkama zemlje porijekla. Drugim riječima, ako je to neka tvrtka koja ima pogone ili joj je glavna aktivnost - što je na primjer česti slučaj i kod građevinskih tvrtki - u samoj Bugarskoj ili nekoj drugoj siromašnijoj zemlji, onda još nekako može i za tih nekoliko radnika u inozemstvu obračunati po "domaćoj" tarifi. Ali tvrtka koja uopće ne zapošljava radnike u zemlji odakle radnici dolaze - a to su praktično sve tvrtke za posredovanje u inozemstvo - mora plaćati doprinose po stavkama zemlje u kojoj radnici i rade. U osnovi, to je veoma loša vijest za posrednike - ali zapravo je dobra vijest za one koje namjeravaju "trbuhom za kruhom" u europsko inozemstvo. Jer zapadnim tvrtkama se više uopće ne isplati koristiti usluge nekakvog posrednika, a makar će ih i takvi europski radnici koštati više, to ne znači da oni ne trebaju takvu radnu snagu.
No u vrijeme koje će oni provesti na primjer u Njemačkoj će im biti obračunata "njemačka" mirovina - takva suradnja mirovinskih fondova među članicama Unije već uglavnom postoji odavno.