Posljednjih nekoliko godina hrvatsko-bošnjački odnosi sve su zaoštreniji. Od nasilnog nametanja Željka Komšića za člana bh. Predsjedništva, izbora članova SIP-a, preglasavanja glede važnih pitanja, ignoriranja stajališta hrvatskih predstavnika i potrebe za stalnim isticanjem netrpeljivosti, sustavne kampanje prikazivanjem hrvatske strane kao neprijateljske u BiH, povezivanja Hrvata s UZP-om, optuživanja za šurovanje sa Srbima... Sve to stvorilo je dojam kako se dvije vodeće politike, ali i dva naroda, nalaze u stalnim nesporazumima koji prijete prerasti u konflikte, piše Večernji list BiH.
Šahovnica u Sarajevu
Odnosi u BiH, a napose Hrvata i Bošnjaka, varirali su od vremena prije rata, zajedničke obrane, zatim sukoba i rata, do poslijeratnog razdoblja. Zaokreti koji su oblikovali sadašnje zategnuto stanje nakon razdoblja zatopljavanja odnosa dogodili su se nakon nametnutih ustavnih promjena, objave rezultata popisa pučanstva 2016. godine, nametanja podobnih predstavnika u vlasti i presude izrečene pred Haaškim sudom šestorici dužnosnika. Još uvijek ratne 1994. godine, dok se u Sarajevo ulazilo kroz tunel, a rane posljednjeg hrvatsko-bošnjačkog rata bile iznimno svježe, održala se bez ijednoga problema konstituirajuća sjednica Parlamenta Federacije BiH. U skupštinskoj dvorani bila je izvješena i hrvatska trobojnica sa šahovnicom. Zvuči gotovo nadrealno u odnosu na vrijeme 26 godina kasnije kada su se ti odnosi morali dodatno relaksirati. Na bilo koji pokušaj postavljanja hrvatske trobojnice, posebice u mješovitim sredinama poput Mostara, općina u središnjoj Bosni, stižu salve osuda, kritika, podizanje međunacionalnih napetosti. Međunarodna uprava, nakon presude Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti te nametanja Barryjevih amandmana na izborne propise, nastojala je ostvariti dva cilja. Skloniti s vlasti nacionalne stranke koje je smatrala “problemom” te je nastojala ispuniti očekivanja bošnjačke strane da, s obzirom na svoju brojnost, ostvari veći utjecaj u vlasti. U prvome cilju – uklanjanju nacionalnih stranaka, međunarodna uprava nije uspjela. Ali, nažalost, jest u drugom. U biti, jedini rezultat “reformi” sveo se na to da je bošnjačka strana u Federaciji BiH te srpska u Republici Srpskoj dobila mogućnost ostvariti potpunu dominaciju nad dvama entitetima. I to se, u biti, i nastoji provesti. U godinama koje su prethodile sve odluke koje je donosila hrvatsko-bošnjačka vlast, Vlada i Parlament bile su jednoglasne. Hrvati su imali paritet u Vladi, mogućnost veta... U Domu naroda birali su se legitimni politički predstavnici. Nakon toga, s manjim ili većim intenzitetom, odnosi dviju dominantnih politika i naroda pogoršavali su se. Godine 2006. uslijedio je novi eksperiment s nametanjem Željka Komšića za člana Predsjedništva u kampanji stigmatiziranja i mržnje prema Hrvatima. Tijekom 2010. godine događa se ponovno pomicanje još jedne crte izbacivanja Hrvata iz vlasti u Federaciji BiH, dok su se u Vijeću ministara BiH zadržali samo zahvaljujući tvrdoglavosti Milorada Dodika. Pa, ipak, odnosi su se dodatno počeli pogoršavati nakon objave rezultata popisa pučanstva, prema kojemu Bošnjaci čine više od 50 posto stanovništva Bosne i Hercegovine, te presude izrečene za UZP šestorici dužnosnika Herceg Bosne. Iako se radi o presudi izrečenoj pojedincima, vremenski i teritorijalno također ograničenoj, odluka Haaškoga suda poslužila je kao politička platforma za nastavak svojevrsnoga obračuna bošnjačke politike i njihovih političkih trabanata s Hrvatima.
Mostar naznaka iskoraka
Nakon toga ponovno je Komšić gurnut u Predsjedništvo glasovima bošnjačkih birača. A u javnosti se, uz UZP, nastoji nametnuti narativ kako Hrvati, ne da su ugroženi nego ih ima više nego što im pripada. No, podaci koje su objavili ombudsmani, naročito u FBiH i Sarajevskoj županiji, koja bi trebala biti ogledalo BiH, ruše te stereotipe stvorene u bošnjačkoj javnosti. Postizanje sporazuma o Mostaru te obvezivanje na nastavak razgovora o izbornoj reformi vodećih hrvatskih i bošnjačkih stranaka HDZ-a BiH i SDA nudi optimizam da se to klatno konačno može okrenuti u smjeru gdje se nalazilo nakon okončanja rata. U suprotnom, odnosi dvaju naroda, koja su vodila ratove, ali i zajednički izborila današnji državni okvir, mogu postati najveći neprijatelj ove zemlje, njezine NATO i europske budućnosti. •