Udruga Snaga vjere na adresi Sinovčićeva 7 u splitskom Varošu i u ovo doba zatvaranja ima širom otvorena vrata za najnesretnije među nama, one koji su ovu pandemijsku, hladnu zimu dočekali na ulici, bez krova nad glavom. Zapušteni prostor na fantastičnoj poziciji za koju bi se otimali i najprestižniji restorani, u staroj kamenoj kući s velikim dvorištem u centru Splita, dobili su od Grada. Zahvaljujući donacijama, ali i osobnim sredstvima, očistili su ga, uredili i opremili te više od dva mjeseca primaju korisnike, na obostrano zadovoljstvo. Ljude koji dolaze s ulice čekaju uredne sobe, topli kreveti, dnevni boravak s televizijom, dvije kupaonice, a Nikša Džanko, predsjednik i osnivač udruge kuha za njih kada ima što, kroz smijeh nam kaže.
Teškoće s financiranjem
Financiraju se donacijama, što je vrlo nesiguran izvor prihoda, ali nikad nisu ostali gladni, i to zahvaljujući Božjoj pomoći, tvrdi Nikša Džanko. Naime, on je bivši heroinski ovisnik i diler koji je doživio obraćenje u 40. godini života i već 18 godina je “čist”, posvećen brizi o drugima. Prvo je bio voditelj Udruge Anonimni narkomani ST i pomagao ovisnicima da se izvuku iz pakla droge, a prije dvije godine osnovao je udrugu Snaga vjere, okupio ljude i odlučio pomagati najugroženijima. Već godinama u crkvama diljem Dalmacije svjedoči o svom obraćenju o kojem je napisao i knjigu “Od dilera do obraćenika”.
– Prvo smo zamislili da ovdje napravimo pučku kuhinju i nahranimo gladne. Uložili smo u uređenje prostora i kuhinje 30.000 eura, ja sam prodao nekretninu i uložio i svojih 20.000 eura. Otvorili smo, pozvali ljude da se uključe, doniraju, kuhaju i pomognu, ali odaziv je bio slab i nikakav, od građana do Župe dobili bismo maksimalno po 3 kg mesa – priča Nikša kako je sve to započelo. On se čak i prekvalificirao za kuhara, međutim pučka kuhinja nije imala sredstava da bi se održala.
No vidio sam da puno ljudi treba spavanje i odlučili smo napraviti sobe. Imali smo nešto donacija, uložili svoju lovu, zadužili se i evo imamo dvije sobe, dvije kupaonice, sobu za nas operatere. Tu je 80 kvadrata, fantastičan prostor, ne trebam vam govoriti koliko sam nemoralnih ponuda imao da ga iznajmim, uzmem lovu i sve četiri u zrak. No mi smo otvorili sklonište, a sad nemamo ni za letke da ih podijelimo po gradu i za nekoliko dana nećemo imati ni za kruh – kaže Džanko. Brine ga to, ali siguran je da će se nekako riješiti.
– Već smo bili u takvoj situaciji, mislio sam da ću morati zatvoriti. Zamislite užasa da moram poslati ove ljude na ulicu jer nemamo za režije?! Ipak, udruga se zove Snaga vjere, a tko ima vjere može pomicati brdo s jednog mjesta na drugo i uskočili su dobri ljudi, uplatili su 3.000 kune. Znate tko? Dvojica bivših narkomana i čovjek za kojega znam da teško živi, ali želi pomoći onima kojima je još gore nego njemu. Bilo bi izvrsno kada bi nam se javile tvrtke koje bi nas kontinuirano pomalo pomagale ili pojedinci koji bi uplaćivali mjesečno. Mi bismo bili najsretniji kada bi nas prepoznalo 100 ljudi koji bi uplaćivali po 100 kuna – govori Džanko.
– Udrugu Snaga vjere čini šest aktivnih članova, koji su, kao i ja, Isusa primili u svoje srce, a imamo dosta simpatizera koji nam pomažu. No nije nam bitna vjerska opredijeljenost. Kod nas će utočište pronaći ljudi svih vjera i nacija, naši korisnici su svi koji se nađu u potrebi. Međutim, tko dođe pijan, može leći i otrijezniti se, ali dogodi li se to opet, više neće ući. Isto vrijedi ako pušiš u sobi. Postoji kućni red. Dođeš li na teškim drogama, ako hoćeš promijeniti život, samo naprijed. Bit ćeš kod nas 10 dana, proći ćeš krizu, bit ćemo uz tebe, spremit ćemo te za komunu. Ali ako se hoćeš danju drogirati, a noću ovdje spavati jer su te starci izbacili iz kuće, to ne dolazi u obzir – govori Džanko.
Dolaze ljudi iz raznih razloga, svatko sa svojim teretom na plećima, a neki od njih svoju priču i ne žele podijeliti s njima. Ne moraju, iako Nikša Džanko svoju životnu priču rado i često svjedoči.
– Mislio sam da sam Bog, da sam kralj, riskirao smrtnu ili doživotnu kaznu zatvora putujući svuda po svijetu, u Bombaj, Bangkok, Tursku, Afriku, nema gdje nisam išao po heroin. Inače, po struci sam farmaceutski tehničar i kada sam završio srednju školu zaposlio sam se u ljekarni. Zezali su me u zatvoru da sam jedini školovani diler – uz smijeh govori Džanko.
Boravak u Lepoglavi
Bili ste i u zatvoru, pitamo.
– Naravno, u Lepoglavi, godinu dana. Pa kako bih bio predsjednik da nisam bio u zatvoru?! – smije se.
Uglavnom, pustolovna narav mu nije dala mira, dao je otkaz u ljekarni i ukrcao se na brod kao mornar gdje je usavršio zanat dilera.
– Kada jednom uđeš u to, teško je izaći. Ja se tad još nisam drogirao, ali kako stari ljudi kažu, ne možeš pretakati med, a da ga ne lizneš. Tako sam se i ja navukao na heroin i postao ovisnik. Pokušao sam se skinuti više puta, ali sam bio slab i svaki put opet bih pokleknuo. Sve se promijenilo kada sam u četrdesetoj godini otišao drugi put u komunu. Komuna Remar promijenila mi je život – govori Nikša Džanko i opisuje trenutak kada je ostavio sve ono što ga je do tada okupiralo.
– Bio sam u Puli. Mir, tišina, nigdje nikoga, maslinik, i u tom okruženju upoznao sam Isusa. Nikad nisam bio vjernik, nisam išao u crkvu. Ali kad sam u svom srcu upoznao Isusa, vidio sam pustoš koju sam stvorio u svom životu i otvorila su mi se nova vrata, pojavili su se novi ljudi. Isus je došao radi bolesnih i radi grešnih, mene je primio otvorenih ruku. Jedino što me pitao je: “Vjeruješ li? Tvoja vjera dovoljna ti je za ozdravljenje.” Zato se udruga i zove Snaga vjere. Iako sam u komuni trebao ostati još godinu i pol dana, izašao sam, ondje više nisam imao što raditi – kaže Džanko.
Povratak je bio težak. Nije imao ni lipe, a ranije je raspolagao s desecima tisuća maraka, provodio se, bjesomučno trošio, putovao po svijetu kupujući jeftin heroin koji bi skupo prodavao u Splitu. Takav život u potpunosti je odbacio i odlučio radije biti gladan nego dilati. A bilo je i toga, ali nije pokleknuo.
– Nisam radio nigdje, ali bilo mi je žao gledati bivše kolege iz komune koje sam upoznao kao drage ljude koji su se nakon povratka vratili starom điru. Htio sam im pomoći i preuzeo sam vodstvo udruge Anonimni narkomani – priča Džanko. Dobili su prostor u napuštenom atomskom skloništu, uredili ga i organizirali kreativne radionice. Izrađivali su umjetnine, ocrtavali staklene predmete uglavnom vjerskim motivima i pravili križeve koje su prodavali ispred crkava i tako se financirali. Tako je počelo i Džankovo svjedočenje po crkvama.
– Nikad nisam mislio da ću javno govoriti, kad bi bilo troje ljudi, ja bih bio zbunjen. Bili smo kod gvardijana samostana Čudotvorne Gospe sinjske u Sinju i donijeli umjetnine s vjerskim motivima koje smo izradili. On me pozvao da dođem u nedjelju na misu i ispričam svoje svjedočanstvo. Iskreno ću vam reći, nije mi bilo drago. Tresao sam se kao prut, ali kada sam izašao, stao pred oltar i počeo govoriti, to više nisam bio ja, Duh Sveti je iz mene govorio tako lijepo i tako nadahnuto. Kada sam završio, ljudi su mi prilazili, grlili me i ljubili, nisam mogao vjerovati. Počeli su me pozivati i drugi župnici. Jednom sam doživio da je svećenik rekao: “Dragi vjernici, ja vam danas neću ništa propovijedati jer sve što sam naučio, naučio sam iz knjiga, a to je ništa. Tu je momak koji će nam danas održati stvarnu, doživljenu propovijed i od njega možemo naučiti i vi i ja.”
Živi za udrugu
I privatni život potpuno mu se promijenio. Brak mu se raspao, ali zato se vrlo ponosi sinom koji je u sjemeništu. Dobio je još jedno dijete, opet sina kojemu je danas osam godina. On i majka mlađeg sina nisu se vjenčali, mada su imali namjeru. Spoznali su da su različiti i razišli se, ali prijateljski se brinu o djetetu.
– Teško je život posvetiti pomaganju drugima i ostvariti se u obiteljskom životu. Sada živim za udrugu – govori Džanko. Udruga okuplja šarolike ljude. Među njima je 23-godišnjak, povratnik iz Australije, koji je zaglibio s drogom. Pomogli su mu da se izvuče, a sada radi. Upoznali smo i bivšeg kriminalca, bio je 9 godina u zatvoru zbog velike poznate pljačke, a i on je doživio obraćenje. Ne želi javno istupati jer se boji da bi javno progovaranje o njegovoj kriminalnoj prošlosti moglo loše utjecati na živote njemu dragih ljudi. Njegov je život turbulentniji i od Nikšinog, piše Večernji list. Bio je vrhunski sportaš, nastupio je na Olimpijskim igrama, živio je u 19 zemalja diljem svijeta, ali se okrenuo kriminalu, od pranja novca do pljački.
– U zatvoru u Lepoglavi osjetio sam potrebu za promjenom načina života. Počeo sam prvi put u životu čitati Bibliju i u početku nisam razumio ništa. Obraćenje se na moju žalost nije dogodilo odjednom, preko noći. Kada sam nakon 9 godina zatvora izašao, bio sam izgubljen. Pročitao sam knjigu Nikše Džanka, dobio sam njegov broj. Kada sam prvi put došao u udrugu, osjetio sam jednu istinsku ljubav, ali ne prema sebi, već ono što zovemo “agape”, čista, božanska ljubav usmjerena tome kako pomoći drugome. To je bilo prije više od tri godine – govori nam dobrodržeći sijedi muškarac od 60 i nešto godina. Njemu ne treba materijalna pomoć, ima dom i izvor financija.
– Nisam tu kao štićenik, ali svakodnevne kušnje su velike pa da se ne bih vratio starom načinu života priklonio sam se Nikši i udruzi kojoj pomažem koliko god mogu, najviše fizičkim radom. Osim toga, puno mi znače molitvene zajednice putem kojih rastemo duhovno, što je meni bitnije – priča nam Splićanin, član udruge Snaga vjere.
Upoznali smo i dvoje korisnika. Mladog momka od 22 godine koji se ovdje sklonio od obiteljskog zlostavljanja i ženu srednjih godina koja je prije nego što je došla u sklonište spavala u brodici.
– Ovdje je super. Toplo je, čisto, svi se brinemo da tako i ostane. A Nikša odlično kuha! – pričaju.
Trenutačno su im svi muški kreveti popunjeni. U ženskoj sobi je samo ta jedna korisnica pa su preostala dva kreveta još uvijek slobodna.
– Gladni, siromašni, napušteni, svi koji su u potrebi dobrodošli su kod nas. Mi širimo virus ljubavi – poručuje Nikša Džanko. Ako im želite pomoći, dobro će im doći svaka uplata na žiro račun: IBAN: HR8623600001102414201. Želite li samo porazgovarati, možete ih i nazvati na telefon 021/ 771 804.