S Tomislavom Zeleničićem nekad smo razgovarali dok je bio predstavnik Studentskog zbora Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Međutim, danas, nakon uspješno završenog fakulteta, s njim pričamo kao časnikom Oružanih snaga BiH. Iako mu je tek 29 godina, Zeleničić je nakon raznih obuka već sada vojnik u pravom smislu riječi. Iako uvijek ima onih koji često gledaju vojsku samo kroz prizmu rata, oni stariji sjećaju se da su upravo zahvaljujući vojsci usvojili brojna životna znanja i iskustva te kvalitete za budući rad. Amerikanci, kojima je vojska svetinja, imaju i u praktičnim životnim situacijama izreku: svako poslovanje može se obaviti na tri načina: ispravno, pogrešno i “kao u vojsci”. Zadaci Oružanih snaga, prema Zakonu o obrani BiH, jesu sudjelovanje u operacijama zajedničke sigurnosti, u operacijama za potporu miru i samoobrani, uključujući i borbu protiv terorizma, pružanje vojne obrane BiH i njezinim državljanima u slučaju napada, pomoć civilnim tijelima u reagiranju na prirodne i druge katastrofe i nesreće, protuminsko djelovanje u BiH i ispunjenje međunarodnih obveza BiH.
Večernji list: Što vas je nagnalo na odluku da se pridružite Oružanim snagama BiH?
Biti vojnik stvarno je nešto posebno. Bezbroj puta sam slušao (ne)zgode sa služenja vojnog roka i tko je god služio, taj dio života mu je urezan u pamćenje. Oduvijek je jedan djelić mene sanjao da nosim odoru i pomažem ljudima. Kako nisam postao doktor, druge opcije nije bilo... Šalim se. Volim red, rad i disciplinu. To sam ponio od kuće, a nakon završenog studija ukazala mi se prilika te sam se na mali nagovor kolege s fakulteta prijavio na natječaj za časnike Oružanih snaga BiH.
Večernji list: Koliko je teško bilo svladati sve prepreke i koliko su obuke bile komplicirane?
Obuka je bila intenzivna, zahtjevna i izazovna. Od prvoga trenutka znao da me neće odrediti ono s čim se suočavam, nego način na koji se suočavam i nosim s preprekama.
U takvoj situaciji najveća pomoć je timski rad jer u vojsci stvarno upoznate širok spektar ljudi. Ništa ne ujedinjuje ljude kao izazov ili prepreka, u mom slučaju obuka. Kako jedan pjevač kaže: “U vojsci sam stekao prijatelja do groba”. Instruktori, domaći i strani, kolege na obuci, mukotrpno odricanje i žrtva te moralna podrška moje obitelji pomogli su mi da svladam sve prepreke i postanem časnik.
Večernji list: Kakav je osjećaj biti časnik Oružanih snaga BiH?
To je ponajprije životni poziv, čast, privilegija, ali i ogromna odgovornost. Iako uvjeti rada i sredstva kojima raspolažemo nisu idealni, moje je mišljenje da nema časnijeg posla od služiti svome narodu i domovini. Jer jedan je od zadataka Oružanih snaga BiH pružati pomoć civilnim strukturama vlasti, a i sama suradnja s ovim strukturama daje osjećaj zadovoljstva i sreće da nekome možete pomoći i učiniti mu život boljim i sigurnijim.
Večernji list: Je li dosad bilo nekih misija ili zadataka koje biste posebno istaknuli?
Za sada mi je neostvarena želja sudjelovati u mirovnim operacijama kako bih dao svoj doprinos u stvaranju sigurnijeg okružja.
Od mnogobrojnih uspješno završenih vježbi, natjecanja, obuka i tečajeva unutar Oružanih snaga BiH istaknuo bih “Counterinsurgency Orientation Course”, potom “Role and duties of the fire suport officers” koji je realiziran u suradnji s Američkom nacionalnom gardom države Georgije te meni osobno najdraži “Joint Terminal Attack Controller (JTAC)” koji je realizirao mobilni trening tima HQ AIRCOM RAMSTEIN NATO. Moram istaknuti kvalifikacijsko bojevo ciljanje iz haubica 122 mm koje sam kao zapovjednik Središta za upravljanje paljbom uspješno izvršio i ovim putem zahvaljujem svima koji su pridonijeli na bilo koji način tom uspjehu. Nadam se da je ovo tek početak moga usavršavanja, imam ogromnu želju školovati se u inozemstvu te stečena znanja i vještine prenijeti u Oružane snage BiH.•