Mozak ponekad jednostavno ne može shvatiti istinu. Ali, samo ako se to što nas blokira dogodilo toliko blizu da je pred našim vratima. Godinama su nam stizale vijesti o adolescentima koji bi negdje u Americi ušli u školu i pucajući ostavljali iza sebe smrt, krv, šok... Ali, jedan golemi ocean i čitav nebeski svod udaljena tragedija nema snagu izazvati trenutačnu mentalnu paralizu. Ta relativnost poimanja strahote neke tragedije, ovisno o tome je li blizu ili daleko, vidjela se kad je stigla vijest o ubojstvima u beogradskoj OŠ Vladislava Ribnikara. Američkog dječaka, možda nesvjesno, doživjet ćemo kao lik iz nekog filma. Znamo da je to što je napravio istina, ali toliko je daleko, pa kao i da nije sasvim stvarno… U beogradskom dječaku svatko može vidjeti klinca koji ga je jučer pozdravio na ulici, dijete koje je sreo sto puta… I to je ono što paralizira, ta iznenadna misao da je zlo toliko blizu i da se tako nešto može dogoditi bilo komu bilo kad… Nitko, naravno, neće zamisliti svoje dijete kao ubojicu, ali tako je lako zamisliti ga kao nevinu žrtvu… I taj strah paralizira.
Odjednom je najvažnije pitanje što se događa s našom djecom, koje su vrijednosti njihovo gorivo. Kako je moguće da dijete postane masovni ubojica? Odgovori koji se nude puni su stereotipa da su mlade generacije emotivno neosjetljive, sebične, nemaju poštovanja ni sustava vrijednosti koji bi bio brana negativnostima koje mladi poput spužve upijaju s interneta, društvenih mreža i raznih igrica punih nasilja. Koliko su predrasude o mladim ljudima usađene u kolektivnu svijest hrvatskog društva pokazuje i istraživanje o diskriminaciji i njezinim pojavnim oblicima koje je prošle godine predstavila pučka pravobraniteljica. U njemu čak 39 posto od 1000 ispitanika smatra da su mlade generacije danas – "neodgojene i bez ikakvih moralnih nazora". Onih koji tako misle lani je bilo dva posto više nego u istraživanju iz 2016. godine.
Dakle, gruba predrasuda o djeci i mladima kao problematičnom dijelu društva duboko se ukorijenila. Ponavlja se teza o izostanku vrijednosti koje društvo čine zajednicom u kojoj je sigurno živjeti. Upravo inzistiranje na tom stereotipu o djeci i mladima, čak i u kontekstu beogradske tragedije, potaknulo nas je da odemo k njima, upitamo ih kako su i koje osobne vrijednosti vide kao tkivo održanja zajednice. U Humanističkoj gimnaziji, najmlađoj privatnoj srednjoj školi u Zagrebu, dočekalo nas je devetero djevojaka i mladića između 16 i 18 godina. Nakon dva sata razgovora, zaključak je potpuno suprotan predrasudi koju je potvrdilo spomenuto istraživanje. Njihov osobni sustav vrijednosti, dakle, stoji na povijesnim civilizacijskim temeljima, a to su – poštenje, dobrota, solidarnost, sloboda, odgovornost i međusobna potpora. Naravno, svaka generacija, kaže nam ravnatelj HUG-a i profesor grčkog i latinskog jezika Tonći Maleš, u te vrijednosti daje nešto specifično sebi i svom trenutku. Pa da vidimo kakva su to naša djeca…
"Sve vrijednosti koje su mi važne pretočio bih u jednu rečenicu – trudim se postupati ispravno. Ponekad je teško znati što je to, jer smo bombardirani svim i svačim, i ništa nije crno ili bijelo. Ali, u tom svijetu punom sivih nijansi, važno je truditi se svaki dan biti veći, plemenitiji, bolji i jači od sebe kakav si bio jučer. To je teško, često nisam siguran jesam li prepoznao što je ispravno, ali jedino je važno stalno nastojati biti bolji", razmišlja Mata Vrdoljak, učenik prvog razreda HUG-a. Za Hanu Đulvat odgovornost je vrlina koju u svom pogledu na svijet stavlja na visoko mjesto. Odmah uz nju smjestila je i potrebu da ljudi jedni drugima budu oslonac.
"Najgore mi je kad prepoznam u ljudima nagon da se brinu samo o svojim ciljevima. To je kao da imate utrku i vidite da je vaš protivnik pao, možda se i ozlijedio, ali vi se ne zaustavljate da mu pomognete nego nastavljate trčati kako biste stigli na cilj sad kad je konkurencija manja", ilustrira Hana. Lila Maša Trupčević, pak, ističe važnost razumijevanja kao vrline koja može pročistiti društvo. Nije važno, kaže ta mlada djevojka, pokazati razumijevanje i suosjećanje samo za ljude koje poznajemo, nego i za one o kojima ne znamo ništa.
"Najlakše je osuđivati nekoga ili nešto što vam nije blisko, ali bolje je potruditi se vidjeti što se nalazi u pozadini. Kad se ja osjećam loše, uvijek se nadam da će se naći netko tko će imati trunku razumijevanja. Mislim da je to da kao pojedinci dijelimo uvažavanje i empatiju važno za cijelo društvo", kaže Lila Maša. Barbara Marka Bošnjak ističe važnost dijaloga kao lijeka za isključivost. Kod svoje generacije primjećuje, veli, da nema baš volje za slušanje onih koji misle drukčije. "Oni nisu svjesni da se zatvaranjem i isključivanjem drugih ne mogu ni sami razviti u kvalitetne osobe", kaže Barbara. Veronika Zidarić naglašava važnost iskrenosti i otvorenosti. Koristilo bi joj, kaže, ako netko misli da nešto nije dobro napravila da joj to i kaže, jer samo tako se mogu razmjenjivati argumenti.
Na ljestvici vrijednosti Krsto Petar Bošnjak niže tri koje su mu posebno važne – jednakost, ravnopravnost i sloboda. Važno je, kaže, dati mladima slobodu da počine vlastite pogreške i ukinuti pretjeranu kontrolu kojoj su kao djeca tehnološkog doba ekstremno izloženi. Naravno, i on, kao i cijela naša grupa okupljena u potkrovlju škole, svjesna je da se iza potrebe odraslih, ponajprije roditelja, da ih kontroliraju kroz aplikacije na mobitelima koje im javljaju lokaciju gdje im se djeca nalaze ili stalno nazivanje i slanje poruka krije strah za njihovu sigurnost.
"Međutim, ponekad bi stvarno bilo dobro kad bi shvatili i da je to stvar povjerenja. Mi imamo pravo na svoje pogreške. Nitko nikoga od toga i ne može zaštititi", kaže Ante Rukavina. Marko Lončarić drži da je loše iskorištavati moć i autoritet za gaženje drugih. Smatra da je međusobno uvažavanje, što opisuje kao poželjan oblik poniznosti čovjeka prema drugom čovjeku, vrijednost koju treba razvijati kroz život.
"Često se nama mladima govori svisoka što je dobro, a što loše. No, bolje od riječi bilo bi da nam vlastitim primjerima pokazuju životne vrijednosti kojima treba težiti", zaključuje Marko. Karlo Omazić u tri rečenice sažima svoje vrijednosti: "Treba biti pošten, dobar i iskren. To mi je vrlo bitno. Općenito bismo se svi trebali više truditi biti bolji i iskreniji jedni prema drugima, i to se ne odnosi samo na nas mlade…" Naravno, kao i mladi cijelog svijeta, tako i naši sugovornici provode vrijeme na društvenim mrežama. Najviše na Instagramu, TikToku i sličnim mladenačkim platformama. Tvrde, međutim, da su svjesni i njihovih negativnih strana, znaju da su mnoge vijesti lažne i da mreže stvaraju ovisnost, ali tvrde da su u stanju odijeliti stvarni od virtualnog svijeta. Puno ugroženijom drže djecu u osnovnoj školi, ali smatraju da je umjerenost dovoljno učinkovita zaštita.
Lila Maša ističe da je žalosti što je zlostavljanje na društvenim mrežama njezinoj generaciji postalo prihvatljivo, zato što je lakše o nekomu nešto loše napisati nego mu to reći u lice. Pisanje na mreži ne doživljava se kao nešto problematično jer pisac ne vidi reakciju osobe kojoj čini zlo, kaže Lila Maša. O društvenim mrežama Marku je dao misliti dokumentarac u kojem je doznao da se lažne vijesti šire internetom pet do šest puta brže od istine. Tada je odlučio, kaže, podrobnije istražiti vijest koja mu privuče pažnju. Jedan od stereotipa o njihovoj generaciji je da su zbog bivanja u virtualnom svijetu sebičniji od svojih prethodnika. Naravno, odbijaju insinuacije koje bi ih u tom smislu činile drukčijima. Sebičnost je, ističu, dio ljudskog karaktera. Jednako tako i zlo, kao kontrapunkt dobrome. Sve negativne karakteristike ljudskog bića moguće je držati pod kontrolom, jer imamo mogućnost izbora, govore nam ti mladi ljudi.
"Mi svaki dan biramo hoćemo li biti sebični ili nećemo, hoćemo li biti zli ili nećemo. Mogu biti sebičan, mogu biti zao, ali biram da neću biti takav… Ljuti me kad nas stavljaju u neke ladice samo zato što smo mladi. Doživljavam to kao iskaz licemjerja, jer kad je riječ o glupostima, pogreškama, lošim osobinama, ne vidim razliku među generacijama. Odrasli su djeca kao što smo mi, a mi smo odrasli kao što su oni. Svi možemo biti sebični i stavljati sebe ispred drugih… Kad bismo shvatili da smo u svojoj biti isti, lakše bismo zajedno rješavali neke probleme i trudili se biti bolji. No, na dobrom smo putu dok god se svaka generacija trudi da bude malo bolja od prethodne", kaže Mata. Hipokrizija odraslih koja se vidi u predrasudama prema njima iritira naše sugovornike, jer, kako je kazala Barbara, mladima će se natrljati nos zbog svake pogreške, ali kad odrasla osoba napravi isto, nema nikoga tko će joj to reći, dok se mladima uskraćuje pravo da to kažu jer bi to bilo nepoštovanje. "No, tako postignut autoritet nije autentičan nego lažan", oštra je Barbara.
Na pitanje što zamjeraju generacijama starijim od njih, Veronika kaže da su, recimo, klimatske promjene teško nasljeđe koje im se već spušta na leđa i s kojim će se upravo oni morati nositi. U ovom času im svima smeta kad kod odraslih primijete da djecu mjere mjerilima kao da sami nikad nisu bili mladi. Draže bi im bilo, primjećuje Hana, kad bi dobili snažniju potporu odraslih da budu mladi i slobodni, čak da budu pušteni da skupljaju svoje ožiljke, jer život nije sastavljen samo od ugodnih stvari. Marko smatra da je potpora zajednice, kako obitelji, tako i škole, ključna za mlade ljude.
"Za koju godinu donosit ćemo stvarno važne odluke o svom životu, o poslu, obitelji…, a bez potpore puno se teže s time nositi", kaže Marko. Lila Maša, pak, misli da odrasli nekako prebrzo odustaju od sebe i kao da im se žuri da predaju svijet mladim generacijama pa prerano počinju zahtijevati neprimjereno veliku odgovornost. "Svi smo ponekad slabi, ali generacija naših roditelja, koja ima 40 do 50 godina, ne bi trebala odustajati od sebe, jer ima dosta vremena da pokuša poboljšati stvari", kaže Lila Maša. Krsto i Karlo ističu da pretjerana zaštita nije zdrava. Sutra će nam prepustiti svijet, a danas nam ne dopuštaju da pogriješimo, kažu. "Morali bi nam dopustiti da sami učimo i radimo stvari koje nas zanimaju, pa makar o tome malo znali. Nitko neće moći poboljšati svijet ako mu se ne dopusti da proba nešto svoje i na svoj način", poručuje Barbara. Iako ih pronositelji predrasuda predstavljaju kao materijalno orijentiranu generaciju, naše djevojke i mladići kažu da im novac nije nevažan, ali i da ga ne žele stavljati u kontekst sreće. Radije će, kaže Hana, raditi posao koji voli za manje novca, nego zarađivati puno radeći nešto što ne voli.
Ante dodaje da želi živjeti tako da jednom kad bude imao 60 i više godina ne žali za nečim što je propustio zato što se nije usudio, već je krenuo za nečim drugim s objašnjenjem da je to stabilnije i profitabilnije… Kad se otvori tema nasilja, naši su sugovornici protiv bilo kojeg oblika nasilja te smatraju da treba svaki oblik nasilja spriječiti i kazniti. No, itekako su svjesni postojanja zla i ne žele se zavaravati da je svijet divno, bezopasno mjesto. Štoviše, smatraju da je osvješćivanje zla, pa i susret s njim, važno za odrastanje. Ne žele da ih se pazi i mazi, kako su rekli, da ih se uvjerava da je svijet bajka. Dapače, Barbara smatra da sudar s nekim oblikom zla na mladu osobu može djelovati poticajno da pokaže da je bolja od toga te da mlade treba naučiti kako da u sebi obuzdaju poriv da učine nešto loše. "Govore nam da je svijet opasno mjesto, ali ne dopuštaju nam da to sami shvatimo", kaže Hana. Naše druženje s njegovim đacima pažljivo je slušao i, kaže, u sebi odgovarao na svako pitanje postavljeno njima, prof. Maleš. Svaka je generacija kroz povijest mislila da je ona koja dolazi poslije nje lošija i da ruši vrijednosti. Kao i danas, tako i nikad u povijesti to nije bilo točno.
"Biti učitelj i odgojitelj danas jednako je teško kao što je bilo otkad postoji svijet i bit će teško dok bude postojao. Na jednom prosvjedu protiv politike podjela i mržnje u BiH prosvjednica Šeherezada Delić rekla je da profesori proizvode budućnost. Ta je izjava veličanstvena, ali mi budućnost ne proizvodimo jer je ona zadana u tim mladim ljudima. Mi moramo pokušati tu budućnost ne zgaziti, ne slomiti i ne uništiti je prije nego što procvjeta…", govori prof. Maleš.
Pred tragedijom koja se dogodila u Beogradu potrebno je, kaže, ostati nijem jer su pametovanja kako se i zašto to dogodilo uvredljiva.
"Svi će reći istinu, ali ništa neće biti rješenje. Točno, djeca su pod utjecajem igara punih pucačine, bježe u virtualnu stvarnost, sve te naprave i internet udaljili su nas umjesto zbližili. Djeca žive u svijetu punom nasilja i mržnje, u svijetu bez blage riječi, u kojem je sramotno pohvaliti, pomilovati, poljubiti, jer to se prikazuje kao slabost. Pod upitnik se stavljaju njihove vrijednosti, a mi im nudimo svijet bez ljubavi i dobrote, bez oprosta. U zdravom svijetu toga mora biti, isto kao što mora biti i kazne, i pokude… Izostaviti sve to opasno je jer nije životno. Nije dobro što smo dopustili da ih odgajaju internet, videoigre, TikTok, tisuće bolesnika koji žive u tom svijetu…", govori prof. Maleš, podsjećajući na velikog Umberta Eca koji je rekao da u kutu svake krčme ima budala koja nešto baljezga, a ljudi je ušutkaju tako što joj plate još jedno piće.
"Tragedija je televizije, rekao je Eco, što nam je tu budalu pokazala i mi smo se iz svog kauča osjetili superiorni. Užas interneta je što je tu budalu pretvorio u donositelja istine… Toga moramo biti svjesni mi stariji, a ne mladi. Nijedan detektor metala ni nadzorna kamera to neće riješiti. Djeca ne vole da ih se nadgleda. Ne vole kad su prisiljeni roditeljima poslati svoju lokaciju… A mi bismo sad zbog straha škole pretvorili u zatvore… Nasilje se preselilo na internet, jer su oni tamo, ali tamo su se preselile i pozitivne vrijednosti", govori prof. Maleš.
Bilo mu je dirljivo slušati svoje đake kako govore da ne žele da ih se štiti od svake frustracije. Oni su spremni, kaže, preuzeti rizik, jer shvaćaju da život nije samo uspjeh, a sad bismo mi – roditelji, škole, zajednica… - trebali imati petlju i dopustiti im da odrastaju slobodni. Budemo li ih mahnito pokušavali zaštititi od svega uvođenjem nadzora nad cijelim njihovim životom, pretvorit ćemo ih u društvene invalide.
"Oni vape da prestanemo upravljati njihovim životima u mjeri u kojoj to nije zdravo. Dodamo li postojećem mehanizmu kontrole nadzorne kamere i detektore metala, samo ćemo pojačati zid nepovjerenja. Mi učitelji moramo se brinuti i o tome kako su naša djeca, jesu li sretna ili nesretna. Moramo pronaći vremena da barem jednom godišnje svako dijete pitamo kako je… I nije važno radimo li u privatnim ili javnim školama. Mi smo isti. To su ista djeca. To su naša djeca. Posao koji smo izabrali ne bi nam trebao biti samo posao koji ćemo odrađivati. Ako su ljudi u koncentracijskim logorima uspjeli sačuvati ljudskost, zar je moguće da je to teško u školama zato što smo potrošeni i imamo malu plaću… Odgovor na svijet kakav jest nisu kamere, detektori metala ni naoružani čuvari, nego to da budemo ljudi. Spasit će nas čovjek koji je u stanju provoditi etički i moralni sustav koji ga nadilazi, koji je u stanju izabrati da ne bude zao i loš. Vrijednosti su uvijek iste – dobrota, pravdoljubivost, istinoljubivost, čovještvo, ljubav, čast… Naša djeca žele biti dobri ljudi. Trebamo im dati da to budu, i to pokazati svojim primjerom", zaključuje prof. Maleš.