Među volonterima privukao nam je pozornost čovjek koji govori “indijanski” hrvatski. Federico Slapka, prezime mu otkriva, a on potvrđuje – preci su mu Česi, a rodio se u Buenos Airesu, Argentina, prije 40 godina. Prije dvadeset godina po prvi je put čuo o Međugorju čitajući knjigu svjedočanstva ljudi koji su doživjeli iskustva osobnog obraćenja i primili milosti u Međugorju. I to je istog trena djelovalo na njega, piše Večernji list BiH.
- To se dogodilo kad sam napustio i fakultet i posao. Zanimao me samo nogomet. Jako sam volio taj sport. Volio sam igrati nogomet, ali s mladićima iz siromašnih predgrađa. A tu je bilo kriminala, droge i svega lošega. Ja sam samo bio s njima, nisam ništa konzumirao. Oni su bili moji prijatelji. Jednog dana tata se naljutio i izbacio iz moje sobe televizor, računalo i sve što sam imao. Rekao mi je da moja soba nije hotel. I baš tada mi je netko darovao knjigu o Međugorju. I nisam imao što drugo raditi u praznoj sobi, već sam počeo čitati knjigu. Moj otac nije bio čovjek molitve. Bio je vrlo strog, svi su ga se bojali. Prvi dio knjige bio mi je dosadan. Činio mi se kao nekakva izmišljena priča, fantazija... Ali svejedno sam nastavio čitati iz poštivanja prema osobi koja mi je darovala tu knjigu. I tad se dogodio “big bang”. Odmah sam počeo svim srcem živjeti Gospine poruke. Molitva, post, sveta misa u šest ujutro svaki dan… Počeo sam surađivati s časnim sestrama Majke Tereze Božjeg milosrđa koje su posvećene oboljelima od SIDA-e i drugih bolesti. Sve sam ih onako bolesne grlio i ljubio. Oni su bili moji prijatelji.
Samo šest mjeseci poslije već ste došli do svojih ukupno 20 hodočašća u Međugorje u posljednjih 20 godina?! Kakav je bio vaš prvi susret s Međugorjem?
Došao sam u skupini hodočasnika. Iskustvo je bilo snažno. Moje srce i život obilježio je pečat jedinstva s Gospinim srcem. I toliko je bila silna moja želja za Međugorjem da sam nekoliko mjeseci poslije, zimi, u drugom mjesecu, bilo je jako hladno, prekinuo posao i došao u Međugorje stigavši sa samo 80 eura u džepu. Govorio sam samo španjolski, ni engleski, ni talijanski, ni hrvatski. Tako je bio snažan poziv u meni da moram biti u Međugorju. Drugi dan sam otišao u internet-caffe. Upravo sam se spremao spojiti, kad meni zdesna stoji brat moga najboljeg prijatelja iz Argentine. To je jedna obitelj s devetero djece, svi zajedno u Međugorju. Odmah su me pozvali k sebi na večeru. Nisam im spominjao da nemam novca. Ali otac obitelji pozvao me da boravim u istom hotelu s njima. Oni su bili na obiteljskom putovanju po cijeloj Europi. I mene su pozvali da im se pridružim u Italiji i Irskoj. Kad smo se pozdravljali, otac te obitelji još mi je dao 500 eura.
U svojoj sobi imao sam jedan bijeli kip Gospe iz Međugorja, oko 30 cm, koji sam kupio prije dvadeset godina. Sliči bijeloj Gospi ispred crkve sv. Jakova u Međugorju. Ima nekih petnaest godina jedna se ruka jednostavno ili slomila ili pala, uglavnom, nestala je.
Kip je ostao bez ruke. Sve te godine zapitkivao sam Gospu što to znači. Petnaest godina nisam dobivao nikakav odgovor. I prošle godine dođem u Međugorje. Jednom sam došao tri puta u Međugorje u mjesec dana. Posljednjih deset godina radio sam kao stjuard u Dubaiju, letio sam prvom klasom Fly Emirates po cijelom svijetu.
Prošle godine u 11. mjesecu skupili smo se mi hodočasnici u žutoj dvorani i Jakov Čolo nam je govorio o “Marijinim rukama”. I tad sam shvatio koja je poruka bila za mene kad je moj kip Gospe ostao bez ruke. Kad je Jakov pričao o tome što rade u “Marijinim rukama”, oduševilo me je. Jako volim bakice s maramama na glavi, sa štapom, jedva hodaju, ali idu na misu. Dok sam slušao Jakova, prepoznao sam ideal u svom srcu - obilaziti stare ljude po selima i biti im od neke pomoći. I kad je na kraju Jakov rekao da se udruga zove “Marijine ruke”, shvatio sam svoju poruku.
I tu sam odmah donio odluku da ću po isteku ugovora s aviokompanijom iz Emirata otići u Međugorje kako bih tu živio i volontirao u “Marijinim rukama”. Čim sam stigao u Međugorje, javio sam se u ured. Bio je ponedjeljak, kad se volonteri okupljaju na molitvu krunice za sve štićenike, volontere, dobrotvore i podupiratelje, nakon čega prave raspored aktivnosti tijekom tjedna. Do sada sam pomagao u sređivanju skladišnih prostora, nosio sam namještaj, pakete hrane i obilazio razne obitelji. Vidio sam starački dom i sirotište, ali, nažalost, bez posjeta zbog epidemioloških mjera.
Koji imate osjećaj dok volontirate?
Volontiranje mi je prioritet, tako da sam se stavio na raspolaganje za sve što je potrebno. Ne zaboravljam molitvu. Čuo sam da od 25. lipnja ove godine ima skupina vjernika muškaraca i žena koji su odlučili svako jutro u 5 sati moliti krunicu na Podbrdu na Gospine nakane sve do 40. obljetnice ukazanja. Uvijek bude 40-50 ljudi. Htio sam im se pridružiti jedno jutro. Bilo je jako posebno iskustvo moliti s domaćim ljudima, sve je tako stvarno, konkretno, čini ti se da možeš dodirnuti… Ali, ipak je to naporno. Da bi krenuli s molitvom u pet, moraju se ustati najkasnije u 4 ujutro. Svaka im čast i hvala im na molitvama. Hvala im što mole za sve nas. Zadivilo me je to što sam ih poslije susretao tijekom dana na njihovim radnim mjestima. Dakle, nema spavanja poslije Podbrda. Meni je sada molitva 24 sata dnevno.
U posljednjih deset godina putovao sam toliko puta cijelim svijetom. Vidio sam sav svijet. I nakon svega viđenoga i dalje vidim Međugorje kao mjesto gdje želim izliti iz sebe svu svoju ljubav i dati sve što imam. Zato sam ostavio svijet - ispričao nam je. Federico želi osnovati obitelj, imati dom, puno djece. - Uvijek sam imao djevojku. Ali prije godinu i pol dana rekao sam Gospi da ovog puta želim da mi ona izabere suprugu - kazao je Federico u razgovoru. •