Međugorčanin Dario Vasilj svjedočio je na 29. Mladifestu o svom iskustvu borbe s ovisnošću i kako ga je ta ovisnost dovela do obraćenja i susreta s Gospom i Bogom. Posvjedočio je kako je imao lijepo i normalno djetinjstvo, ali je uvijek bio sramežljiv i povučen. Upisivanjem studija odvojio se od roditelja te s društvom upoznao alkohol i lake droge. Nakon završenog fakulteta vratio se u Međugorje i osjećao je potpunu prazninu koju je počeo ispunjati heroinom. S vremenom je sve dublje tonuo i došao je do trenutka kad je iz sveg srca zavapio Gospi: “Oslobodi me ovoga ili me uzmi k sebi!”. Nakon toga njegov život se počeo mijenjati, a kako su Gospa i Gospodin pomogli u promjeni u njegovu životu, govori ovo Dariovo svjedočanstvo.
Praznina, ovisnost, društvo...
Dario je pred pedeset tisuća mladih iz cijeloga svijeta počeo pričati o svom djetinjstvu. Odrastao je u Međugorju. Imao je prilično dobro i sretno djetinjstvo. Roditelji su mu nastojali osigurati sve što mu je bilo potrebno. Trudili su se osigurati mu sve materijalno, a i duhovno.
Na misu je išao uobičajeno i bio dugo godina ministrant. I tako je rastao. Došle su tinejdžerske godine. Bio je odličan učenik u školi. Primijetio je da mu je jedna stvar tada jako smetala, bio je dosta sramežljiv, zatvoren i teško mu je bilo dijeliti nešto s drugim osobama. Sve poteškoće i probleme koje je imao jednostavno je držao u sebi: - I nisam puno pozornosti pridavao tome - priča Dario. I došla je 18. godina i vrijeme odlaska na fakultet. U dogovoru s roditeljima odlučio se na studiranje u Dubrovniku. Kad je došao u Dubrovnik, bili su to trenuci njegova novog života. Prvi put se odvojio od roditelja i sam je rješavao sve svoje probleme. Počeli su tada i prvi ozbiljniji izlasci s društvom. Ponovno ga je tištio taj problem zatvorenosti koji nije primjećivao kod prijatelja s kojima se družio. U društvu se pilo, tako da je i on odlučio početi piti alkohol. Sam je govorio kako to nije bilo ništa previše, ali mu je pomagalo da se malo oslobodi u društvu i riješi svoj problem zatvorenosti. Govorio je sam sebi kako svi piju, pa može i on. Nakon toga u društvu je počeo pušiti i marihuanu. Opet je sebi rekao: “To svi rade, pa mogu i ja”. Dok je studirao, ovisnost se nije bila razvila. Završio je fakultet i vratio se u Međugorje. Kad se vratio, osjećao je u sebi neku prazninu. Nije znao kako se nositi s tom situacijom. Nastavio je uvečer izlaziti. - Primijetio sam tu neku ovisnost i prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. I tako jedne večeri bio sam vani s prijateljima i dogodio se tada sigurno najveći pad u mom životu. Jedan od prijatelja je imao uz sebe heroin. On je ponudio svima. I ja sam ga uzeo i rekao: “Dobro, probao sam alkohol, marihuanu, pa mogu i to. Ništa mi se loše od toga neće dogoditi. Mogu to kontrolirati”. Međutim, nakon toga nije bilo više nikakve kontrole - priča otvoreno Dario.
To ga je potpuno preuzelo i više nije mogao vladati sobom. Trajalo je to sigurno nekoliko godina i upao je u ovisnost. - Nisam se jednostavno mogao izvući. Ta me ovisnost još više zatvarala i mislio sam: “Ne daj, Bože da netko dozna da imam taj problem”. Uvijek sam mislio kako ću se riješiti toga sam - ističe Dario i dodaje:
- Nikad se nijedan ovisnik nije uspio izvući iz toga sam.
U društvu se normalno nalazio s prijateljima i o tome su razgovarali. U to vrijeme imao je i solidan posao. Radio je u banci. No, nije mogao uskladiti taj posao i ovisnost, koja ga sve više uništavala. Tako je došao jedne večeri doma, legao u krevet i prvi put nije mogao moliti. - Samo sam zavapio Gospi. “Pomozi mi, ja više ne mogu ovako. Ili me uzmi sebi ili nađi neki način da mi pomogneš”. I to je bilo sve što sam rekao - ističe u svojoj životnoj priči Dario. Nekoliko dana nakon toga dobio je telefonski poziv od svog prijatelja svećenika fra Danka Perutine, koji je tada bio na župi u Međugorju. I on ga je pozvao na razgovor u župne prostorije. Kako su bili prijatelji, kaže, otišao je kod njega. S njim na razgovoru bio je i fra Svetozar Kraljević koji je u župi djelovao kao voditelj zajednice “Milosrdni Otac” i koji je radio s ovisnicima.
Kad je njega vidio, znao je zbog čega su ga zvali. Oni su mu odmah rekli kako znaju da ima problem, kako znaju da je ovisnik i da mu žele pomoći. Dario je na početku to negirao, rekavši da su ga s nekim zamijenili. Ipak, nakon nekoliko minuta razgovora s njima priznao je da ima problem ovisnosti i da je tražio nekoga tko mu može pomoći. Odlučili su to zajednički priopćiti Darijevu ocu. Iako je to želio riješiti na čaroban način, nije to išlo. Na kraju razgovara fra Svetozar je kazao: - Dario, pokora se mora platiti. I dan danas se Dario ježi na te riječi, ali je priznao kako su one fra Svetozaru od samog Boga došle. Te riječi su ga slomile. Tada je, kako kaže, shvatio kako je njegov život bio čisti promašaj, a imao je 31 godinu. I odlučio je nadalje u svemu biti poslušan. - OK, napravit ću sve što od mene tražite - priča Dario i dodaje:
Molitva daje snagu
- U dogovoru s roditeljima, fra Dankom i fra Svetozarom odlučio sam ići u zajednicu “Cenacolo” na liječenje. Krenuo sam radnim danima u “Cenacolo” u Međugorju. I, naravno, trebao sam se upoznati s tim novim životom. Taj život je bio puno drugačiji od onog koji sam živio do tada. Nakon deset dana momci u Zajednici su kazali kako sam spreman za nju. I ja sam želio otići što prije iz Međugorja jer sam osjećao veliki sram zbog toga kakav sam bio. I ušao sam u “Cenacolo” 11. listopada 2011. skoro prije osam godina. Dvadeset dana nakon mog vapaja Gospi. Gospa je već tada reagirala i otvorila mi put izlječenja - priča Dario. Otišao je u jednu kuću Cenacola u Novigradu u Istri . Tamo je došao depresivan, tužan i to je za njega, kako kaže, bio poraz u životu. Odlučio se boriti. A ta borba je krenula molitvom. A zajednica “Cenacolo” je mjesto koje je natopljeno molitvom, to je mjesto gdje se mole tri krunice dnevno, tri puta tjedno je sveta misa. Svakodnevno klanjanje ujutro i navečer. I Dario je krenuo moliti. Teško je bilo izdržati to čišćenje od zla. Ta borba trajala je gotovo godinu dana. Prešao je tada u jednu drugu kuću. Zavolio je molitvu. Samo je čekao trenutke kad će na klanjanje.
U to vrijeme osjetio je poziv da ide za svećenika, ali je on želio obitelj i djecu. I onda - dan zadovoljstva i velike sreće za njega. U Zajednici se za Božić izvodila predstava “Žive jaslice”. I Dario je izabran glumiti Josipa. A djevojka iz okolice Zadra glumila je Mariju. Nakon te glumačke izvedbe zbližili su se i danas su muž i žena (veliki pljesak mladih sudionika Mladifesta). Žive u Međugorju i imaju dvoje djece, dvije curice. - Bit će još djece ako Bog da - kaže Dario uz veliki pljesak mladih sudionika Mladifesta u Međugorju. U zajednici “Cenacolo” ostao je nešto više od tri godine. Danas je oženjen i radi. Svaki dan ujutro ide na svetu misu u Međugorje i to je za njega najvažniji događaj dana. A na svemu zahvaljuje međugorskoj Gospi i dragom Bogu. •