Pad SDP-a, uspon HDZ-a BiH, srušen monopol SNSD-a

Apsolutno izborno iznenađenje ovogodišnjih općih izbora u BiH je Demokratska fronta (DF) na čijem čelu stoji SDP-ov disident i bivši hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić. Mlada stranka s tankom financijskom logistikom i relativno nepoznatim političkim kandidatima (izuzev Emira Suljagića i Željka Komšića) diktirat će uspostavu vlasti u FBiH. Njihov kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Emir Suljagić dobio je respektabilan broj glasova, istina nedovoljan da prestigne monolitnu glasačku potporu koju kod svojih glasača ima SDA-ov kandidat Bakir Izetbegović, ili SBB-ov lider Fahrudin Radončić. Na drugoj strani dojučerašnji Komšićev stranački šef, višegodišnji predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija je apsolutni izborni gubitnik. 
Nakon SDP-ova četverogodišnjeg mandata obilježenog slatkim obećanjima, a gorkom realnošću, političkim previranjima, neprincipijelnim koalicijama, podmetanjima, koketiranjima sa svim i svakim zbog očuvanja pozicije u vlasti, Lagumdžiju nepopravljivog političkog optimista i njegov drugarski stranački kolektiv stigla je kazna glasačke javnosti. Očito je da su glasovi SDP-a otišli na adresu Demokratske fronte što je nevoljko preko jezika prevalio i sam Zlatko Lagumdžija.
Treća stvar koja je okarakterizirala opće izbore 2014. godine je rušenje političkog monopolizma u RS-u koji je godinama imao Milorad Dodik i njegova stranka SNSD. Srpska demokratska stranka (SDS) i njezina koalicija ozbiljno je uzdrmala temelje SNSD-a. Iako se Milorad Dodik u noći proglašenja izbornih pobjednika pred javnost pojavio tek oko tri ujutru kako bi “priopćio” svoju i pobjedu ostalih kandidata SNSD-a, za razliku od proteklih nekoliko izbornih godina, ovaj put je to uradio s daleko manje autoritarnog garda i samouvjerenosti. Bez obzira na ishod konačnih izbornih rezultata, jasno je svima da će se bez SDS-a i njihove oporbene koalicije teško formirati vlast u ovom bh. entitetu.
Četvrta, za hrvatsko biračko tijelo najbitnija, stvar je da su Hrvati konačno nakon dugog niza godina dobili svog legitimnog člana Predsjedništva BiH. Predsjednik HDZ-a BiH i kandidat HNS-a za hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH Dragan Čović apsolutni je pobjednik među hrvatskim glasačkim tijelom. Njegov konkurent za istu poziciju predsjednik HDZ-a 1990. Martin Raguž računao je da će svojom predizbornom retorikom i malom pomoći “građanskih stranaka uspjeti prikupiti dovoljan broj glasova iz bošnjačkog glasačkog korpusa kao kompenzaciju za one koji će mu nedostajati iz hrvatskog glasačkog tijela. I da je pobijedio, teško bi većina hrvatskih glasača povjerovala Raguževoj argumentaciji kako je “moja potpora izbalansirana u svim dijelovima BiH” koju je izrekao u noći izborne pobjede. Većina bi mislila da su hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH treći put zaredom izabrale stranke i glasači koji se kriju iza prozirnog “građanskog” plašta.
Peta važna stavka koja je obilježila ovogodišnje izbore leži u činjenici da su prvi put u poslijedaytonskoj BiH protekli bez velike agitacije međunarodne zajednice u BiH. Dosadašnjih izbornih godina strani diplomati preko svojih lobista i logistike favorizirali su svoje stranke i stranačke kandidate. Ovaj put takva potpora stranaca je izostala, a vrijeme će pokazati hoće li njihovo uplitanje biti dominirajuće kad se budu sastavljale koalicije za novu vlast u BiH. Ako budu učili na svojim pogreškama, takva akvizicija ovaj put bi trebala izostati.