Paljenjem prve adventeske svijeće jučer je započelo došašće, razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini pripreme kršćanskih vjernika za blagdan Božića, što je ujedno početak nove crkvene godine. U došašću se svakog jutra služe mise zornice, puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj jer valja ustati jako rano da se stigne u crkvu. One predstavljaju oblik četverotjednoga trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Četiri zapaljene svijeće na adventskom vijencu označavaju posljednju nedjelju došašća.
Antičko doba
U antičko doba vijenac je bio simbol pobjede pa je i adventski vijenac simbol borbe kršćanina protiv životnoga mraka. Ta je borba puna nade jer ukrašeni vijenac označava pobjedu Krista Gospodina: Isusov Križ i Uskrsnuće. Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja, što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od bolesti. To je vrijeme kada prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i unutarnja sabranost. Kršćani u došašću bdiju da prepoznaju Boga koji dolazi. Došašće počinje četiri tjedna prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U došašću prevladava ljubičasta boja u liturgiji, a na misama se čitaju prikladni biblijski tekstovi, piše Hina. Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naredivši post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića. U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na četiri tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i danas razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozba.
Vrijeme radosti
Vrijeme došašća Rimske liturgije nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i radosti te iščekivanja. U prvome dijelu došašća, vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom. Kršćani vjeruju kako je ljudska povijest krenula tragičnim putem od prvih ljudi, koji su krenuli putem zla i otklona od Boga. Takvom čovjeku spasenje nije moglo doći od njega samoga ili od svijeta. Zbog toga je Bog intervenirao i došao je grješnom čovjeku obećavši mu spasenje i pobjedu nad zlom. Starozavjetno vrijeme bilo je vrijeme iščekivanja i to je bilo prvo došašće.