Dvadeset i šesta “Sabatina”, međunarodni susret vinogradara i vinara, održana je u Neumu prije tjedan dana, što je dovoljno za prve zaključke, ne samo stručne nego i novinarske. Organizatori, u prvom redu Zadružni savez Dalmacije, čiji je “Sabatina” originalni proizvod, te Federalni agromediteranski zavod iz Mostara, mogu jedino imati primjedbu na posjet, uvjetno rečeno, sajamskom dijelu, sve drugo bilo je na visokoj razini. Stručna predavanja, promovirane i predstavljene knjige, studijski obilazak vinogorja, svečanost uručenja priznanja… tekli su kako se samo poželjeti može. Za eventualno manje nedostatke tj. posjet krivi su zemljopisni položaj Neuma koji je ipak izvan hercegovačkoga vinogorja, pa i zatvorenost ovdašnjih vinara. U cijeloj priči to je manje bitan detalj, jer oni koje je zanimala problematika su došli, dok su se neujedinjeni hercegovački vinari mogli uvjeriti kako manifestacije poput Sabatine mogu biti efektne i medijski dobro popraćene, što cijeloj oblasti donosi korist. Dakle, ako su hercegovački vinari na prvoj Sabatini održanoj izvan Hrvatske htjeli učiti, mogli su i naučiti. Zašto, recimo, i BiH ne bi imala neku svoju, makar i mini Sabatinu? Kako njegovati vinogradarstvo i vinarstvo kao važnu gospodarsku granu bez sličnog događaja? Međutim, prateći svečanost uručivanja priznanja za kvalitetu i izgled proizvoda, ugodno je bilo biti Hercegovac. Vinari su pokazali da i mi konja za utrku imamo, odnosno da naša vina ne zaostaju za dalmatinskim, tj. hrvatskim. Da stvar bude intrigantnija, najuspješniji smo bili tamo gdje to nismo očekivali. Tako je u konkurenciji otvorenih vina žilavka iz 2015., Zdenka Milasa iz Ljubuškog, proglašena najboljim otvorenim bijelim vinom. Zanimljivo, Milas je nakon priznanja, a dobio je još dva za crna vina, najavio da će se ozbiljno posvetiti vinarstvu. Drugo veliko priznanje bilo je također indikativno, vranac Andrija, selekcija 2013., Podruma Andrija iz Čitluka, u konkurenciji buteljiranih vina proglašen je šampionom crnih vina! Da su bili blatina, pa i trnjak, bilo bi posve logično, ali se zemlja hercegova pokazala odličnom i za proizvodnju vranca. Ističemo, u konkurenciji otvorenih vina bio je čak 151 uzorak, a buteljiranih 89, iz šest zemalja. Hercegovački vinari mogu biti ponosni na autohtoni vinski arsenal, dok su Dalmaciju preplavile svjetske sorte. Tako, primjerice, uz Milasovu žilavku, kod otvorenih vina prve nagrade pripale su merlotu 2015. vinarije iz Nadina, a kod mladih vina - syrahu iz Polače i chardonnayu iz Zadra. Sudeći po nagradama, autohtonost je zadržalo samo dubrovačko područje. Za razliku od Dalmacije koju smo u proizvodnji vina očito dostigli, hercegovački vinogradari i vinari debelo zaostaju u konkurenciji jakih alkoholnih pića, samo tri uzorka u konkurenciji od 67, stigla su iz BiH. Samo jedan proizvođač, “Obrt Natura Antunović“ iz Orebića, ponudio je čak 13 žestica, od loze, smokve, limuna i rogača. Podsjećamo, dok nije uništila svoj brend rakiju, Hercegovina je imala prestižnu mostarsku i ljubušku lozu koja je poput viskija iseljenicima služila za “prezente”. Uz specifične žestice Hercegovci bi asortiman morali popuniti i nekom ovdašnjom bijelom sortom, kod crnih paleta je popunjena – blatina, trnjak i vranac, kod bijelih žilavki bi trebalo društvo.•
neum