“U BiH najviše mladih živi s roditeljima”, “Mladi u BiH do 30. godine žive s roditeljima”, “Više od polovine mladih koji su punoljetni živi s roditeljima”, “Svaka druga mlada osoba u BiH živi s roditeljima”... samo su neki od naslova koji su posljednjih godina oslikavali stanje o mladim ljudima u BiH. Tako, prema posljednjim podacima, čak 250 tisuća mladih živi s roditeljima, a podaci su pokazali i kako je najveći broj onih u dobi do 30 godina.
Mnogima ne smeta
Brojni su razlozi zbog kojih mladi do tridesete godine žive s roditeljima, a iako mnogi misle da je za to najveći “krivac” ekonomska situacija, to i nije baš tako. Najveću ulogu zbog čega mladi dulje žive s roditeljima odigrale su tradicija i sigurnost koju im pruža roditeljska briga i život pod istim krovom. Kada je pak riječ o tome je li bolje što mladi žive s roditeljima dulje ili je li to pogreška, mišljenja su podijeljena. Dok su jedni za život s roditeljima, drugi misle da je bolje ako se u što ranijoj dobi osamostale. - Ne vidim ništa loše u tome što mladi žive s roditeljima nakon što postanu punoljetni. Ja imam 28 godina i još uvijek sam s njima pod istim krovom. Istina, imam stan u obiteljskoj kući iznad njihova, ali svejedno se računa kao da još uvijek živim s njima. No meni to ne smeta. Dapače, znam da, kada dođem doma s posla, u kući će mi biti toplo, skuhano, očišćeno... Ne moram se brinuti o puno stvari. Iako smo, kažem, pod istim krovom, ja i dalje imam svoj stan i mir. Kada želim, budem s roditeljima. Kada ne, odvojim se u svoj stan. Tu mi dolazi društvo, prijatelji, djevojka koja će, nadam se, uskoro postati i moja pratilja kroz život, objašnjava nam u razgovoru dvadesetosmogodišnji Franjo. Njegova vršnjakinja Tea, pak, ima drukčije mišljenje. - Još početkom srednje škole, koju sam morala upisati u drugom, većem gradu, morala sam napustiti obiteljski dom. U početku mi je, naravno, bilo jako teško, no brzo sam se naviknula bez njihova “budnog oka”. Već desetak godina ne živim s njima, ali tko zna što bi bilo da sam u svom gradu krenula u srednju školu. Ovako sam bila “primorana” napustiti dom - priča nam Marijana, dodajući da se gotovo od prvog dana osjeća samostalno te da se velika razlika vidi među mladima koji žive s roditeljima te onima koji su još i prije punoljetnosti napustili obiteljske kuće. - Razlika među mladima koji žive s roditeljima i onima koji su već odavno samostalni itekako je vidljiva. Lijepo je nakon napornog dana u školi, fakultetu ili na poslu doći u topao dom ili s bližnjima sjesti za obiteljski stol, prepričati im dan, ali ti ljudi koji i nakon određenih godina žive s roditeljima potpuno su nesamostalni. Kada dođu doma, sve ih čeka spremno, izglačano, očišćeno i imaju pravo slobodno vrijeme posvetiti sebi i svojim željama. Još jednom kažem, to je u jednu ruku lijepo, ali ako ćemo dublje pogledati u srž, vidimo da to baš i nije najzdraviji način života za mlade. S druge strane, dio odgovornosti snose i roditelji koji svoju odraslu djecu tretiraju kao da su osnovci. Pa često to bude ovako: “Ne moraš to raditi”, “Ostavi, ja ću to uraditi”, “Nemoj ti, ja ću”... i slično, dok oni koji su se osamostalili imaju “sređeniji” život. Znaju da ako to što su trebali ne urade sami, nitko drugi im neće uraditi. Uče, navrijeme se osamostaljuju, brže odrastaju - objašnjava Marijana zaključivši kako u svemu treba imati mjeru.
Kriza ili?
Inače, za razliku od Bosne i Hercegovine, u većini razvijenih europskih zemalja mladi odmah nakon što postanu punoljetni osamostaljuju se. Stariji, odnosno roditelji starijih punoljetnika, često znaju reći da je to u BiH nemoguće zbog teške ekonomske i socijalne situacije u kojoj se cijelo društvo, a ne samo mladi, nalazi. No, moramo uzeti u obzir da koliko je god, kako mnogi vole reći, situacija u BiH teška, stručnjaci ipak ističu da to nije izgovor za osamostaljenje te da se roditelji dosta često pogube u stvarnosti te ne shvaćaju da su njihovi mališani već odavno odrasli ljudi.